Spider-Man razotkriven

Spider-Man: Put bez povratka direktno nastavlja s mjesta na kojem nas je Spider-Man: Daleko od kuće ostavio. Naime, identitet Spider-Mana je razotkriven: Peter Parker u hipu je postao najpoznatija osoba na planetu! I ne samo najpoznatija, nego i najomraženija: zlobni Mysterio krivicu za svoja zla činjenja uspio je svaliti na njegova pleća. Naš se junak tako na samom početku ovoga, trećeg po redu, nastavka, mora suočiti čak i s federalnom istragom – za njega, tetu May i cijelu ekipu to je ne samo velika neugodnost, nego i pravi šok-stres. Kako bilo, šok istrage ubrzo prestaje, ali ono što iza nje preostaje jest neugodnost koja ne jenjava.

A nju Peter nije u stanju prihvatiti. Kad se na to još nadoveže i odbijenica s prestižnog MIT-a, biva to znakom da je potrebno djelovati, te novonastalu situaciju na bilo koji način pokušati popraviti.

 

 

Pomoć Dr. Strangea

A za pomoć se Peter uputio čarobnjaku Dr. Strangeu koji čarolijom zaborava pokuša učiniti da cijeli svijet zaboravi da je Spider-Man Peter Parker. Ovaj naime, poput pravog tinejdžera (on jest doduše maturant, ali tek ima sazrjeti), želi da sve bude kao i prije, po starom. Međutim, čak i ovdje Peter ima svojih dodatnih želja i željica, što komplicira izvođenje čarolije, tako te na kraju Dr. Strange mora prekinuti njezino izvođenje da bi istu naposljetku uspio obuzdati, zatočivši ju u magičnu kocku. Već pogađate, čak ni ovo Peter neće moći podnijeti, nego će intervenirati – na svoju ruku i zamisao (ili bolje rečeno, i ne misleći previše).

Ako je na početku Peteru bilo teško prihvatiti ove stvarnosti – nemogućnost zajedničkog studiranja i druženja s MJ i Nedom, te stres negativnog publiciteta koji mu je onemogućavao normalno životno funkcioniranje – na kraju će filma naš sazreli junak biti kadar podnijeti i puno više, te se u činu hrabrosti izložiti podvigu ljubavi – za dobro drugih.

 

 

Ne zatući, nego zacijeliti

A putem sazrijevanja proteže se jedan element koji ni kršćanstvu nije stran. Naime, kako vrlo brzo u radnji filma na scenu stupa mnoštvo zlikovaca iz prijašnjih Spider-Man serijalâ (što je posljedice neuspjele čarolije), mladi gospodin Parker pokušat će se na dojmljiv način s njima suočiti. Naime, umjesto da na prijetnju zla odgovori zlom, tj. na nasilne udarce uzvrati jednakom (ili jačom) mjerom, on će pokušati ispraviti ono što je pošlo po krivu, tj. zacijeliti ono što se raskrhnulo i pokidalo.

 

 

Krhkost i ugroženost

Isto će mu međutim postati mnogostruko teže jednom kada zadobije i snažan osobni udarac. Ovdje će razvidna biti Spider-Manova ljudskost i krhkost. On i inače ima biti tzv. super-junak iz susjedstva. Isto je međutim puno jasnije vidljivo u situacijama koje ga razgolićuju do krhkosti i ugroženosti, nego u onima u kojima se, poput nekog super-modernog Tarzana njiše svojim paučinastim lijanama.

Lijepo se tako u filmu daje vidjeti da i super-junaci trebaju pomoćnike – takozvane „normalne“ ljude, koji ne posjeduju „posebnih“, nadnaravnih, moći. Ned i MJ odigrat će tako nezamjenjive uloge Spider-Manovih pomoćnikâ – dakako, ne nauštrb tradicionalno žanrovski obojanih scenâ akcije (što se kaže, „šore“). A punijem uživljavanju kako u žalost tako i u akciju pridonosi i muzika Michaela Giacchina, koje dva broja ovdje donosim.

 

 

Ništa bez dobre igre i muzike

Što se glumačke igre tiče, Tom Holland protagonista portretira vrlo uvjerljivo: on je na mahove vrckast, na mahove ozbiljan, a osobitu pohvalu, mišljenja sam, ima dobiti za scene u kojima dojmljivo izražava Spider-Manovu krhkost i nesigurnost. Uz navedeno, pohvale je također vrijedna zanimljiva činjenica kako je Holland takoreći sâm svoj kaskader, što nije slučaj sa svakim junakom koji u filmu treba odigrati pokoju atletsku figuru (u što se gledatelj može uvjeriti po svršetku filma). Zendaya i Benedict Cumberbatch standardno su dobri. Od zlikovaca su se iskazali osebujni Alfred Molina i sablasno zastrašujući Willem Dafoe.

 

 

Ljubavi, bez patnje, na ovom svijetu nema

Spider-Man: Put bez povratka kvalitetan je film. Može ga se gledati čisto dobro zabave poradi – dovoljno je uzbudljive akcije začinjene finom mjerom humora – a u isto je vrijeme to i film koji, kako se radnja odmata, vodi k sve ozbiljnijim slojevima. Spider-Man, taj nestašno-simpatični super-junak iz susjedstva, ima stvarnu priliku naučiti – još bolje, na vlastitom mesu iskusiti! – što znače one riječi sa usana svakog njegovog, kroz različite nastavke prisutnog, mentora ili mentorice, a koje su se prometnule u svojevrsni moto ovog Marvelovog serijala: „S velikom moći dolazi i velika odgovornost“. Peter Parker tako od vrckastog tinejdžera, osobe koja na početku filma ne može prihvatiti neminovne gubitke i neugodnosti, vrlo brzo stasa u mladog muškarca koji je sposoban, unatoč (ma zapravo, upravo u) svojoj krhkosti hoditi naprijed, trudeći se činiti dobro.  

 

 

A Vi, što Vi mislite o novom Spider-Manu?

Kako Vam se čini Peterov način suočavanja sa zlom?

Trebamo li se kao kršćani truditi činiti na isti (sličan) način kao i Peter u filmu ili je to po Vašem mišljenju jednostavno prenaivno, te je ponekad potrebno na zlo uzvratiti istom mjerom natrag (po onoj staroj, oko za oko, zub za zub)?

Volio bih čuti Vaša mišljenja. Napišite slobodno koji komentar.