izvor: https://bit.ly/30119Ag

Bila jednom jedna tvar, začin. Ona bijaše u stanju pokretati cijeli poznati svemir: produljivala je život, pokretala svemirske brodove, a onima koji su se na nju navukli (ah, da, izazivala je i ovisnost) i kroz dugi je period vremena konzumirali, omogućila dosizanje dotada nezamislivih sposobnosti. Začin je „uspijevao“ na planetu Arrakisu, gdje obitavahu Fremeni. Međutim, upravu nad planetom (a onda dakako i licencu na ubiranje začina) Car Svog Poznatog Svemira udijelio je vladarskoj kući Harkonnen. Međutim, jednoga dana, Njegovo Carsko Veličanstvo odlučilo je svoju odluku promijeniti, te upravu nad Arrakisom dodijeliti rivalskoj vladarskoj kući Atreides.

Upravo ovdje naša priča započinje. Vojvoda Leto iz kuće Atreides dobiva u leno planet Arrakis, gdje se cijela dinastija ima preseliti. On je, za razliku od svoje konkubine Jessice i sina im Paula, koji su vješti u Glasu (mogućnosti da modulacijom glasa utječu na volju ljudi kojima se obraćaju), čovjek bez posebnih, nadnaravnih, moći, a zapravo pozoran otac i zauzeti vladar, koji se brine za odgoj sina i dobro ljudi koji su mu povjereni, ne želeći ih iskorištavati.

A Paul, njegov nasljednik, na zalazu je tinejdžerskih godina i tek ima izrasti u lik predvodnika. Pa ipak, nemali je broj onih koji ga već sada drže vođom. Naime, njegova majka Jessica članica je vrlo moćnog ženskog reda Bene Gesserit čija je namjera pažljivim križanjem genetskih linija posebno odabranih pripadnika vladarskih kuća proizvesti tzv. Kwisatz Haderacha koji ima nadvladati prostor i vrijeme. One su prve koje će Paula staviti na test: Velečasna Majka Gaius Helen Mohima (koju sablasno izvrsno igra Charlotte Rampling), doslovce će zaskočiti Paula i staviti ga na za njega potencijalno poguban test izdržljivosti boli. Kako bilo, on će ga uspješno savladati prestrašivši pritom čak i samu Velečasnu Gospođu.

Velečasna Majka Gaius Helen Mohima stavlja Paula na test boli | izvor: https://bit.ly/3mM9Hnb

Po dolasku na Arrakis, narod mu salutira: on je Lisan al Gaib, Glas s Druge Strane. Majka ga upoznaje s očekivanjem Fremena, potlačenog domorodačkog naroda. Paul na početku čini se ne mari puno za takve tvrdnje, držeći ih ispraznim praznovjerjem: narod, kaže Paul, govori ono što su mu rekli da govori. Naime, matrijarhalni odred Bene Gesserit među svojim jedinicama sadrži i onu misionarsku, koja u raznim narodima sije sjeme mitologije i žudnje za likom mesije, koji ih ima doći otkupiti. Paul međutim, barem isprva, ne pridaje takvim tvrdnjama značaja.

No stvar neće ostati na tome: ubrzo doznajemo kako je Car upravu nad Arrakisom dao vladarskoj kući Atreides kako bi se iste riješio! U njemu je sve većeg maha počela uzimati ljubomora zbog rastuće popularnosti te konkurentne vladarske kuće. Situaciju dodatno komplicira činjenica kako atreidski vojnici bivaju na sve boljem glasu. Još k tomu, iako Harkonneni znaju kako je Carev potez jedna velika politička smicalica, i njihova ljubomora buja! Munjevito, udruživši se sa Sardaukarima, carskim ratnicima, probijaju na Arrakis i eliminiraju Vojvodu i mnoge njegove suradnike. Jessica i Paul, majka i sin, uspijevaju pobjeći.

Mesijanske nade što su kao aura dosada palucale oko Paula počinju biti sve glasnije, pa čak i za samoga Paula, koji ih sve više počinje uvažavati. Jessica i on primorani su naći sklonište među Fremenima. Tu će ih susresti. Tu će Paul počiniti svoje prvo ubojstvo.

Jessica i Paul među Fremenima | izvor: https://bit.ly/31tIQEl

Mesijanski nazivi koji se pridaju Paulu razni su: Fremeni ga nazivaju Lisan al Gaibom, Glasom s Druge Strane; Dr. Liet-Kynes, carska biologinja na Arrakisu koja Paulu želi asistirati u oblačenju njemu do tada nepoznatog vodenog odijela, bivajući iznenađena njegovim spontanim poznavanjem korištenja opreme, mumlja za sebe nešto poput „Neće biti vaš, ali poznavat će vaše običaje“. Čini se kako mesijanski izboji što u Fremena titraju nisu tek puko praznovjerje posijano od strane Bene Gesserit sestara.

Kako bilo, Paul neće biti onaj mesija kakvim bismo ga mi voljeli imati. Zapravo, ispravit ću se: mi bismo spontano vrlo vjerojatno voljeli imati baš takvog mesiju kakav je Paul. Pojasnit ću: radnja filma, iako se odvija u godini od nas nemalo udaljenoj (10 191.), pokazuje kako se tada ima događati ono što se kroz povijest do sada višestruko ponavljalo:

• • Određene skupine ljudi podčinjavaju druge ljude, iskorištavajući resurse kojim njihova zemlja prirodno obiluje.
  • Postoje ljudi koji se pod svaku cijenu žele probiti na vrh društvene ljestvice, skloni su ljubomoru, te panično reagiraju kada pomisle kako bi ih netko mogao iole ugroziti, a kamoli skinuti ih s prijestolja.
  • Postoji vrlo napredna tehnologija (u filmu primjerice imamo prilike vidjeti dojmljive tjelesne štitove). Unatoč tomu, uz nju i dalje postoji neizmjerna bijeda sirotinje.
  • Postoji dakle sve: zavist, spletkarenje, bjesomučno neutaživa želja za moću, ljubomor. Ali ima i onog najboljeg ljudskog, u filmu utjelovljenog prije svega u likovima vojvode Leta i iskusnog vojnika mačevaoca Duncana Idaha.

Narod iščekuje Mesiju | izvor: https://bit.ly/3EPwy7O

A u narodu koji je pod opresijom, kojega iskorištavaju i ni za što pitaju, dakako da iskre mesijanska očekivanja: nadaju se onome koji će ih izbaviti. Sâma očekivanja slična su onima u Isusovo vrijeme: dok ga na putu prema Jeruzalemu prati silno mnoštvo, posredstvom evanđeoskog izvještaja saznajemo kako Isus ondje ide biti predan najvišoj vjerskoj vlasti i (s)maknut u njezinoj suradnji s okupatorskom carskom vlašću. A ono mnoštvo koje za njim hrli u hramski grad uvjereno je ne samo kako je on mesija (u to smo uvjereni i mi koji slušamo evanđelja!), nego kako on ima biti mesija na način kralja Davida: Isus ima mišicom jakom izbaviti svoj narod!

Iako kao kršćani ispovijedamo da je Isus Pomazanik, Krist, ipak se njegova mesijanska figura stubokom razlikuje od one biblijskih, a ako je ovom filmu vjerovati, i od figura kakve će se potencijalno očekivati desettisućitih godinâ:

Diego Velázquez, Christ Crucified | izvor: https://bit.ly/2Ypeulq

Isus nije mesija koji će pokoriti, nego će biti pokoren: na kraju filma Paul, eda bi ga Fremeni prihvatili, mora u ritualnom dvoboju izvršiti svoje prvo ubojstvo: čovjeka koji je njegovu majku izazvao na dvoboj Paul je (primoran?) smaknuti. Isus je mesija koji ne čini nasilja. Još i više, on radikalno odustaje od nasilja: nasilje će pretrpjeti, nikad učiniti.

Isus nije mesija koji se želi uspeti na društvenoj ljestvici: po dolasku na Arrakis, Paul ne pristaje uz opaske svoje majke kako Fremeni u njemu prepoznaju Glas s Druge Strane. No tijekom filma postupno se dobiva dojam kako mu se nešto od mesijanstva kojeg mu narod pridaje ipak počinje sviđati, tako te Fremenima u jednom trenutku govori riječi poput: „Ako ja budem car, onda ćemo..“ ili čak „Kad ja budem car, onda ćemo…“. U Isusa ne nalazimo takvih ambicija. On, Sin Božji, onaj je koji se utjelovljenjem ponizuje. Snižavanje Sina Božjega utjelovljenjem ne prestaje, nego traje tijekom njegovog života u služenju braći ljudima, a svoje najveće dubine doživljava u pribijanju i ponoru smrti na drvetu križa. Isus je mesija koji se snizuje, koji biva ponižen. Ostali mesije, kako bi ostvarili zamišljeno poslanje, žele se nad drugima uzdići.

Sestre Ben Gesserit reda žele pažljivim križanjem linija proizvesti Kwisatz Haderacha. S druge strane, Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, nije nikakav specijalnim križanjem dobiveni produkt, već Bog koji je na sebe uzeo ljudsku narav i postao, dopustite mi taj izraz, običnim čovjekom (ili, ako vam je tako draže, pravim čovjekom). Isus živi pravi ljudski život, kako ispovijedamo: s nama u svemu jednak osim u grijehu. Nije „poseban“, od drugih ljudi izuzet, nego naprotiv: on je Bog koji je postao čovjekom i kao takav živi među ljudima i za ljude. Mesija, da bi nas spasio, nije se morao izdvojiti od nas, „posebniti“ se. Baš naprotiv, Bog nas je želio spasiti „iznutra“, postavši nama sličan.

Zaključno, smatram kako nije loše pogledati novi Dune film. Neki kritičari su pomalo šaljivo rekli kako je do sada najbolji film o ovoj sagi onaj dokumentarni iz 2013. godine, koji govori o nemogućnosti dovoljno dobre ekranizacije djela Franka Herberta. Novi film visokobudžetni je projekt, i kao takav primjerak onoga što nazivamo filmskim spektaklom. Pa ipak, to je ujedno film i zavidne glumačke postave: uz već spomenutu Charlotte Rampling ističu se zadivljujuća Rebecca Ferguson (koja nam uspijeva u liku ledi Jessice dočarati kompleksnost u isti mah Bene Gesserit žene, majke, konkubine i ratnice) i Oscar Isaac (koji utjelovljuje možda najljudskiji od sviju likova u filmu, vojvodu Leta). A pri gledanju filma, neka koji puta pozornost bude usmjerena i na ovdje spomenute mesijanske izboje. Moći će se uočiti kako neka iščekivanja, prisutna kako u Isusovo vrijeme, tako i potencijalno za više od 8 000 godina od našega časa, ostaju ista, zadržavajući svoju privlačnost. Samo, sjetiti nam se tada kako se takvi tipovi stubokom razlikuju od lika Isusa iz Nazareta, u kojem kršćani tvrde da su prepoznali Mesiju. Isus iz Nazareta jedan je sasvim drugačiji – netipični – Pomazanik: on je pravi Bog koji postaje pravim – običnim – čovjekom; on se snizuje i biva ponižen (i baš tako od Oca uzdignut); on ne ubija, nego će dopustiti da ga se ubije, dapače, da ga se mučki razapne. Baš takav je mesija u kakvog kršćani vjeruju. Baš u takvog mesiju prstom upire Ivan Krstitelj na poznatoj slici Matthiasa Grünewalda. 

I Bogu hvala da je tako.

Matthias Grünewald, The Isenheim Altarpiece | izvor: https://bit.ly/3qbpeiS