Velika subota dan je tišine i počivanja Gospodina u grobu. Drevna homilija na veliku subotu, koja se čita u Službi čitanja časoslova – jedinoj liturgijskoj molitvi velike subote – piše: „Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje.“ I čitanje nastavlja pripovjedati kako je Kralj potražio praroditelja Adama i poveo ga iz podzemlja uz poklik: „Probudi se ti što spavaš!“ i oživio ga uskrsnućem od mrtvih zaslugom svojih svetih rana.

Noć sa velike subote na nedjelju uskrsnuća obilježena je bdijenjem. Vazmeno bdijenje, majka svih vigilija, noć je u kojoj će – prema staroj predaji – Krist Proslavljeni ponovno doći među nas. Noć bdijenja, sa svim svojim obredima, noć je u kojoj Crkva slavi Kristovu pobjedu i svoj novi – božanski život. Počevši od službe svjetla – koja odiše starinom obreda, s hvalospjevom pobjednoj – vazmenoj svijeći, preko liturgijskih čitanja povijesti spasenja, do svečanog zapjeva „Aleluja! Aleluja! Aleluja!“ – bdijenje nas uvodi u onu liturgiju koju ćemo slaviti s Kristom u vječnosti. Pobjeda – koja se toliko spominje u liturgijskim tekstovima, ima svoj vrhunac u krsnoj službi, u kojoj se odvija prava pobjeda života nad smrću, pobjeda Krista u novokršteniku. Crkva te noći krsti svoje katekumene, u krilo prima spašenike, a mi već kršteni oživljavamo svoj krsni savez s Bogom obnovom krsnih obećanja. U ovome obredu nalazi se smisao naših korizmenih odricanja, ispravljanja krivih putova čovječanstva… Tek oni kršteni mogu pristupiti stolu Gospodnjemu, stolu gozbe Jaganjca Uskrsloga.

Krista Raspetoga sada prepoznajemo kako nam je obećao – u događaju spasenja i nadi vječnoga života kroz sakrament krštenja, i u euharistijskom slavlju – u kojemu na Uskrs među nas dolazi kao Krist Uskrsli i živi.

Vlč. Kristijan Kuhar