U ono vrijeme: Iziđe Isus i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: »Pođi za mnom!« On sve ostavi, usta i pođe za njim. I Levi mu u svojoj kući priredi veliku gozbu. A s njim bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih. Farizeji i pismoznanci njihovi negodovahu i govorahu njegovim učenicima: »Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?« Isus im odgovori: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.«
Promatram sliku Paola Veronesea Gozba u kući Levijevoj.
U sredini vidim Isusa i Levija (u početnoj zamisli ova je slika treba predstavljati Posljednju večeru te sukladno tome na slici uz Isusa ne bi bio prikazan Levi nego Ivan; više o tome može se pronaći i na poveznici slike).
A svom širinom slike druge ljude.
Raznih je uzvanika, kako i sâm odlomak kaže, bijaše za stolom veliko mnoštvo carinika i drugih.
A Isus nema problema s njima sjediti, razgovarati, pače blagovati.
Promatram im lica, odjeću, razmišljam o tome kakvi su to ljudi, na kakvim položajima, što je u njihovim glavama, srcima, što im je bitno, što žele postići i što su za to spremni napraviti, te kako to da su se zatekli za istim stolom kao i naš Gospodin.
Možda na slici pronađem i sebe.
A u svakom slučaju potaknut slikom pitam se: što to Isusu treba da sjeda za stol s tim i takvim ljudima?
Zašto on to čini?