Sveučilišna kapelanija

Pred Bogom imamo stajati ne kao pravednici koji su do u lipu isplatili sve ono dobro što su od njega primili, nego kao grešnici koji na njegovo praštanje odgovaraju ljubavlju.

Bog je u svom milosrđu – da! – sposoban oprostiti svaki grijeh, ali, jer je njegova ljubav ona koja ide do kraja, do razapinjanja na drvu križa, ona ja kadra zahvatiti i u nas, u našu nutrinu. Drugim riječima, ne zaustavlja se na pojedinačnim grijesima koje činimo i koji izbijaju na površinu – nego zaranja dublje, duboko u nas, te ima moć mijenjati i naše zle sklonosti, zlo oko, zlu namisao.

Kada nešto molimo – tražimo, prosimo – Gospodina, ne treba imati stav da je potrebno ne-znam-šta ili ne-znam-koliko-i-kako izmoliti eda bi nas Bog uslišao. Nego, jer vjerujemo u Oca koji je već sada dobar prema nama, blag i milostiv, koji uvijek ide prema nama opraštajući nam, sada mi, osvjedočeni takvim njegovim djelovanjem, i sâmi se trudimo činiti poput njega.

Ninivljani su se brzo i stubokom obratili na propovijed Joninu – svi, od kralja pa do stanovnika na najnižem položaju, čak i stoka čini pokoru, pomalo šaljivo navodi Knjiga proroka Jone. A Jona i nije bio neki uzorni prorok. Isus nema takvog uspjeha. Ali, upravo će nas svojim neuspjehom Isus spasiti.

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite: 'Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti...

Kada danas, polagano, čitam ovaj odlomak, biva li mi preko njih osvjetljeno neko lice – čovjeka gladnog, žednog, tužnog, napuštenog, obespravljenog? Znadem li da mi to lice otkriva lice Isusovo?