Sveučilišna kapelanija

Danas zamišljam evanđeoski odlomak kao jednu kazališnu scenu – s pozornicom, glumcima (likovima) i radnjom. Ono što mi prvo upadne u oči i ono pri čemu se najdulje zadržim govori mi o tome koji je dio ove epizode za mene značajan.

Božja riječ traži nas kada smo u pustinji – u tišini, nesputani stvarima koje nas ometaju – tj., kada smo spremni čuti njegov govor. Ta riječ govori nam o ljubavi – njegovoj za nas. I o našoj prema drugima.

Postoje ljudi koji su kadri sažaliti se nad nesretnim stanjem brata čovjeka, a da cijela stvar ipak ostane samo na tome – na pokojoj emociji, suzi, uzdisaju. I Bogu hvala na tome – već to je milost. Ali postoje i ljudi koje – poput Boga (i Isusa) – sažaljenje nuka na djelovanje – u ljubavi!

Unatoč promjenama koje se događaju brzo, sve brže, a za koje još k tomu mislim da nisu dobre, unatoč galami u koju sam uronjen, trudim se zadržati zdravu pamet i čuvam sposobnost razlučivanja.

Današnje evanđelje slično je onome kojeg smo imali prilike slušati u nedjelju prije dva tjedna u Markovoj varijanti.

Što sve ne činimo kako bismo se suočili s vlastitom smrtnošću? Jedan od tradicionalnih načina suočavanja jest podariti svijetu potomstvo. Pa ipak, ne i jedini. I nipošto ne konačni.