Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.
Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
Josip kao da uvijek stoji u pozadini: nije Marija njegova žena, nego je on njezin muž. A svakako je manji od Isusa Krista.
Pa čak i kad je u prvom planu, njegovo djelovanje nema biti od njega samo inicirano, već po poslušnosti, po kojem nalogu on i postupa: Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.
I kao takav Josip je zaštitnik očeva, primjer je muškarcima. Zanimljivo. Dakle ne netko tko se nameće, tko mora biti nad nekim. I ne netko tko bi svoju volju nametao, nego je spreman čuti, razumjeti, i po onome što je razumio djelovati.
A kako je sa mnom? Nađem li se kad u situaciji sličnoj Josipovoj – da se od mene traži da nešto napravim – razumije se, ne bez dobrog razloga i objašnjenja, ali ipak neki podvig koji preda mnom stoji kao izazov?
I kako je na taj poziv odgovorim?