Koristeći primjere iz svojih istraživanja i kliničke prakse širom svijeta, dr. Ungar će nas upoznati s obrascima otpornosti u kontekstima u kojima su djeca i odrasli pogođeni socijalnom marginalizacijom, migracijama, nasiljem i mentalnim poremećajima. Njegov rad pokazuje da se otpornost može povezati s osjetljivošću na kulturu i kontekst, identificirajući čimbenike koji će imati najveći utjecaj na ishode ponašanja na različitim razinama izloženosti riziku.
Programi istraživanja dr. Ungara pružaju potporu ekološkoj, kulturološki osjetljivoj interpretaciji onoga što otpornost znači pojedincima suočenima s ekstremnim oblicima nedaća, kao i različitim načinima na koje stručnjaci za mentalno zdravlje mogu intervenirati u cilju poboljšanja dobrobiti ljudi s iskustvima izloženosti stresu i traumi.

Doktor znanosti Michael Ungar, osnivač je i direktor Resilience Research Centre i Canada Research Chair in Child, Family and Community Resilience na Sveučilištu Dalhousie. Bivši je predsjedatelj Nova Scotia Mental Health and Addictions Strategy, član izvršnog odbora American Family Therapy Academy i obiteljski terapeut koji radi u službama za mentalno zdravlje pojedinaca i obitelji u riziku. Njegova međunarodna serija studija proteže se na šest kontinenata i promijenila je način razumijevanja otpornosti te preusmjerava fokus s individualnih osobina na interakciju između pojedinaca i njihovog socijalnog, institucionalnog, izgrađenog i prirodnog okruženja, uključujući zdravstvene i socijalne usluge. Uz više od 200 recenziranih radova, dr. Ungar je autor 16 knjiga, uključujući njegovu najnoviju Multisystemic Resilience: Adaptation and Transformation in Contexts of Change (Oxford University Press, 2020.) i Change Your World: The Science of Resilience and the True Path to Success (Sutherland House, 2018.).

Svi se nadamo da će do održavanja konferencije pandemija završiti. Usprkos tome, možemo si postaviti pitanje što smo naučili tijekom pandemije, posebno u pogledu upotrebe digitalne tehnologije (IT) za ublažavanje učinaka pandemije i korištenja epidemioloških mjera za njezino suzbijanje. IT je olakšala socijalno druženje, iako je postojala fizička distanca. S obzirom na to da dobri stari telefon danas radi digitalno, (digitalizirani) telefon trebao bi biti omiljeno sredstvo za komunikaciju između prijatelja i obitelji. Budući da se poznajemo, možemo zamisliti sliku osobe s kojom razgovaramo, bez potrebe za prijenosom slike. Naš mozak to čini umjesto nas, a “samo zvuk” zahtijeva mnogo manje propusnosti i samim time manje energije. Međutim, nastava putem računala manje je učinkovita – mnogima od nas koji rade u području obrazovanja bilo je mnogo teže raditi od kuće. Moramo razlučiti što u obrazovnim okolnostima računala i Internet mogu, a što ne mogu. Digitalizirani zdravstveni sustavi mogli su biti od pomoći tijekom pandemije, ali njihov potencijal – barem u Njemačkoj – nije ostvaren. Na razini društva, lažne vijesti i filtriranje informacija (filter bubbles) stvorili su veliku prepreku za racionalno donošenje odluka i racionalno ponašanje u čak 20% Nijemaca. Međutim, kod većine se povjerenje u znanost povećalo. Tijekom pandemije virus je najviše pogodio stariju generaciju. Dugoročno gledano, mlada će generacija najviše patiti, ne toliko zbog samog virusa, nego zbog naših reakcija na njegovu pojavu.

Profesor Manfred Spitzer, ugledni njemački neuroznanstvenik, psihijatar i psiholog, studirao je na Sveučilištu u Freiburgu.
Od 1990. do 1997. godine radio je u Psihijatrijskoj sveučilišnoj bolnici Heidelberg. Od 1997. godine vodi Katedru za psihijatriju na Sveučilištu u Ulmu, od 1998. godine na čelu je Psihijatrijske sveučilišne bolnice u Ulmu gdje je 2004. godine osnovao Centar za neuroznanost i učenje. Predavao je na nekim od najvećih svjetskih sveučilišta, među kojima se ističu Sveučilište u Harvardu, Heidelbergu i Oregonu.
Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova i knjiga iz područja neuroznanosti, psihijatrije, psihologije te učenja i dječjeg razvoja, među kojima i knjigu Digitalna demencija: kako mi i naša djeca silazimo s uma u kojoj, na temelju objektivnih znanstvenih spoznaja, upozorava na posljedice koje vrijeme provedeno pred ekranima digitalnih medija može ostaviti na mozak koji se razvija. Posljednja knjiga izašla mu je 2020. godine pod nazivom Pandemie: Was die Krise mit uns macht und was wir daraus machen.

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, kao što su nagrada Duphar Research Award Njemačkog društva za psihijatriju, psihoterapiju i neurologiju, nagrade Cogito te znanstvene nagrade Fondacije dr. Margrit Egnér.