Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«

Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.

Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.

Eugène Burnand, The Disciples Peter and John Running to the Sepulchre on the Morning of the Resurrection | izvor: https://bit.ly/3HikjBE

Trčati.

Trče trkači na utrkama.

Trčimo da ne propustimo tramvaj.

Ali trčimo i kad smo uzbuđeni i uznemireni.

Trčimo kad ne možemo vjerovati onome što smo čuli.

Trčimo kad se sve u nama toliko uzburkalo te jednostavno ne možemo mirovati.

Petar i Ivan trče.

I dolaze do cilja.

A ono čemu svjedoče vrlo brzo postaje toliko važno, da sjećanje na zrak što su ga njihova tijela u onim trenucima još uvijek pokušavala dostatno dohvatiti postaje tek sporedna, po strani ostavljena memorija što leži u sjeni žarkog sunca koje im je zasjalo. 

Takav je to događaj, da onaj koji mu svjedoči, 

pa sve da sjedi ili jednostavno miruje,

ostaje izbijenoga zraka i bolnoga ošita.

Kao da je trčao.