U ono vrijeme: Učenici zaboraviše ponijeti kruha; imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi. Nato ih Isus opomenu: »Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!« Oni zamišljeni, među sobom govorahu: »Kruha nemamo.« Zamijetio to Isus pa im reče: »Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto?

Oči imate, a ne vidite;

uši imate, a ne čujete?

Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Kažu mu: »Dvanaest.« »A kada razlomili sedam na četiri tisuće, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Odgovore: »Sedam.« A on će njima: »I još ne razumijete?«

Zar još ne shvaćate i ne razumijete? | izvor: https://bit.ly/3uPPb9Q

Biti s nekom osobom kroz dulje vrijeme, biti s njom stalno, ne znači da se tu osobu doista i shvatilo.

Koji puta kada čovjek objašnjava nešto i po završetku pita „Jeste li razumjeli?“ te dobije direktan, i dakako, potvrdan odgovor.

Zadnje što u takvoj situaciji treba napraviti (ili možda baš prvo što bi trebalo učiniti?) jest da pita te klimáče „Dobro, možete li sada isto vi meni objasniti?“ i čuti što oni kažu.

I nemali broj puta, pošto se odgovor čuo te se uvidjelo kako se čitava stvar ipak nije shvatila, mogao bi čovjek, poput Isusa, uzdahnuti i odvratiti: Zar još ne shvaćate i ne razumijete?

A onu rečenicu što nakon nje odmah slijedi – Zar vam je srce stvrdnuto? – nadam se, ne bi imao priliku reći jednak broj puta.

Naime, u današnjoj evanđeoskoj epizodi učenici ne razumiju jer su zatvorili svoje srce, jer im se neće! Teško se oni muče s Isusovim „izletima“, odlaženjima u poganske krajeve, njegovim otvaranjem u ljubavi svakome čovjeku, njegovim pokazivanjem do golog obraza otkritog milosnog lica Očevog. I jer se hrvaju u (ne)prihvaćanju, ne čuju i ne vide dobro, tj. ne razumiju pravo Isusa.

E, strpljivo moj Isuse s nama… Polagano.

Jednom će i naše srce progledati!