Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.

Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.

 

 

Ako u internetsku tražilicu upišemo na nekom od stranih jezikâ sveta obitelj, slike koje ćemo najviše susresti jesu poput ove iznad, gdje se Marija i Josip u jednom pobožnom držanju usmjeravaju prema djetetu Isusu, koje kao da je, već dok je Isus malecni, u već nekom posjedu svjesnosti svojih božanskih atributa.

Dakako, nerealni prikaz. Pobožan, ali i ušminkan.

Ako pak u tražilicu utipkamo obitelj i k tomu dodamo još Božić ili obitelj na dan Božića na nekom od stranih jezikâ, dobit ćemo – ponovno ušminkane! – fotografije kakvima smo zasuti ovih tjedana: raskošni obiteljski stol oko kojega je obitelj okupljena (redom od dide pa sve do unuke), kraljevsko crvena boja dominira kako dekoracijama stola tako i džemperâ sustolnika, svi su dakako radosni, nasmiješeni.

 

 

Sve je savršeno.

I prekrasno.

I dakako, lažno.

Ili u najmanju ruku, kao što već rekoh, ušminkano. 

Stoga je dobro da se liturgija Crkve zna, služeći se Svetim pismom, simpatično narugati tim našim nezrelim predodžbama.

Na dan kada kao Crkva slavimo Svetu obitelj Isusa, Marije i Josipa, slušamo evanđeoski izvještaj koji kida ovakove šećerne sličice o sugestijama kako naše obitelji imaju u isti mah biti i savršeno sretne poput onih s božićnih reklama, ali i dakako svete poput obitelji Isusa, Marije i Josipa.

Tko nije pozorno slušao, možda mu je nešto od ovoga promaklo:

1. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji.
   • Kako djetetu može pasti na pamet tako ostati, a da se prvo ne javi roditeljima!?
   • Nestašni mali Isus, dok se svi vraćaju, on ostaje u Jeruzalemu, a da se očito nije javio svojim roditeljima!
   • „Sine, uvijek nam se moraš javiti i dobiti dopuštenje prije nego nekamo odeš!“
   • „Ako želiš ostati, prvo moraš pitati!“
   • Pa ipak, nestaško Isus ne pita, on ostaje na svoju ruku.
2. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima.
   • Kako roditelji mogu propješačiti dan hoda, a da ne znaju gdje im je dijete? Da ne provjere prije nego krenu na put!?
   • „Ja sam mislila, s tetkom je tamo…“
   • !?
3. Majka mu njegova reče: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ A on im reče: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“
   • Kakav udarac za roditelje, pogotovu za Josipa: Isus praktički kaže da mu on nije otac! I to tako izravno i slobodno!
   • Da se ne radi o Isusu, nego o kakvom drugom djetetu, rekli bismo: „Tako se ne možeš razgovarati s nama, mladiću! Izvoli se smjesta ispričati svome ocu!“
   • „Šta smo mi sve za tebe učinili, a ti nam tako bahato odgovaraš! Bezobrazniče jedan!“
   • Pa ipak, čini se da u Svetoj obitelji postoji neka neobična sloboda…

 

Ovime se naravno nipošto ne mislim ismijavati sa Svete obitelji, već naglasiti ovo: iako sveta, Isusova obitelj nipošto nije savršena. Ona je krhka poput svake obitelj – poput naših obitelji: susreće se s problemima u kojima ne zna odmah (ili uopće) iznaći rješenja, dolazi do međusobnog nerazumijevanja članova obitelji, do krivih poteza i procjena.

Pa ipak, ta obitelj je sveta. U njezinoj krhkosti obitava jedna skrivena snaga koja tek ima izaći na vidjelo.

Kako?

Poslušnošću i prebiranjem riječi, tj. rastom u mudrosti i milosti.

I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. (…) A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.

• • Isus je još uvijek dijete, i prema svojem ocu i majci duguje poslušnost.
  • Ona mu omogućuje da raste i razvija se, te od djeteta izraste u zrelog muškarca sposobnog preuzeti na se puni teret poslanja povjerenog mu od Oca.

 

A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene u svom srcu.

• • Marija se ne pokušava lupanjem o stol riješiti nesigurnosti koja ju snalazi. Ona, umjesto da ju na takav način odbaci, grljenjem ju prihvaća, i tako, nadilazi.
  • Kao i kod scene Navještenja, Marija, premda ne razumije, kadra je izdržati napetost u koju biva uvučena – prebiranje, tj. memorija joj omogućuje da o proživljenome razmišlja i da na temelju promišljenog doživljaja raste, pa i u razumijevanju.

 

Stoga, na primjeru Svete obitelji Isusa, Marija i Josipa mislim kako možemo vidjeti da ovaj svijet nije potreban napirlitanih, savršenih obitelji (kakve uostalom i ne postoje). Nije potreban savršenih, nego svetih obitelji. A one postaju takvima poslušnošću i prebiranjem uspomena koje se čuva u srcu.

Te dvije stvarnosti omogućuju članovima obitelji, a i obitelji sâmoj, da rastu u mudrosti i milosti.