U ono vrijeme: U učenicima se porodi misao tko bi od njih bio najveći. Znajući tu misao njihova srca, uzme Isus dijete, postavi ga uza se i reče im: »Tko god primi ovo dijete, u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao. Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!«
Prihvati Ivan i reče: »Učitelju, vidjesmo jednoga koji u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide za nama.« Reče mu Isus: »Ne branite! Ta tko nije protiv vas, za vas je!«
Ne samo da se bave onime na što ne treba gubiti vrijeme (sebična briga za vlastiti položaj i veličinu), Isusovi su učenici uz to i ljubomorni kada nekome pođe za rukom vršiti poslanje koje je njima povjereno.
Kao Isusov učenik, imam zadatak uvijek iznova „update-ati“ svoje postavke:
-
- Bitno je poslanje koje mi je povjereno vršiti, a ne da budem najveći.
- Bitno je da se vrši Isusovo poslanje, a ne je li onaj koji ga vrši član „odabrane skupine“.
Vježbati mi se u tome, jer lako odlutam.
A često se u lutanju pomiješa i više od jedne stvari, tj.:
-
- Kada vršim dano mi poslanje, ne bavim se time jesam li najveći, koga ću preteći, kako ću se uspeti.
- A kada ga ne vršim, „žulja“ me što ga netko drugi ipak vrši, i to uspješno: „Učitelju, vidjesmo jednoga koji u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide za nama.“ Tada tražim nešto u što bih mogao uprijeti prstom, tražim način na koji bih mogao tu osobu isključiti, da ne postane članom zajednice („odabrane skupine“) kojoj pripadam – tada se na sebičan način borim za očuvanje svoje pozicije.