U ono vrijeme: Govoraše Isus: »Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.«
I opet im reče: »Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«
Isus ne kaže da je kraljevstvo Božje kao gorušičino zrno, nego „kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt“.
Isus ne kaže da je kraljevstvo božje kao kvasac, nego „kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna“.
Kraljevstvo Božje dakle ne bi bilo toliko imenica koliko glagol – radnja, proces, činjenje.
Kraljevstvo Božje izgrađuje se krećući često od skromnih početnih uvjeta – tek malo gorušičino zrno, tek nešto kvasca.
Ali ono u sebi sadrži nepresušni potencijal koji se tek ima ostvariti: zrno, bačeno u zemlju, uzrast će u veliko stablo; kvasac, kad ga se zamijesi u brašnu, daje tijesto, kruh.
Pogledamo li razvoj kršćanstva, a i razvoj raznih pokreta i redova u Crkvi, uočit ćemo istu dinamiku gorušičinog zrna: kreće se od malog broja ljudi koji čuju i prihvaćaju poruku evanđelja. A ona, kada se u njih „zamijesi“, ima nesavladivu snagu poticanja na rast i razvoj, na širenje i donošenje plodova.
A upravo je potonje i smisao tog hoda: da se ptice nebeske mogu gnijezditi na granama naših stabala, da našoj braći ljudima možemo dati kruh života što smo ga zamijesili kvascem evanđelja.