U ono vrijeme: Sazva Isus dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. I reče im: »Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.

Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.

izvor slike: https://bit.ly/39nFq6I

Kao apostole nekada, i mene danas Isus šalje propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike. Ali, što za mene to konkretno znači, ako nisam svećenik (propovijedanje) ili liječnik (liječenje)?

Kako mogu naviještati kraljevstvo Božje – u svojoj obitelji, među svojim kolegama, u društvu u kojem se krećem?

Kako mogu svojim riječima i postupcima liječi druge, činiti im dobro, zacjeljivati im rane?

Imam li hrabrosti odvažiti se na taj put – i to bez pomoćnih sredstava (štapa, torbe, kruha, srebra)? Imam li hrabrosti „staviti sve na kocku“ Božje riječi?

Znam li u tome podnijeti i neuspjeh, tj. situacije u kojima ću se ponekad i „nagutati prašine“?

Oni (dvanaestorica) su krenuli.

A ja?