U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.«
»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.«

izvor: https://bit.ly/3ksG75e
Dijete stoji kao paradigma osobe koja je po pravima najniža u društvu, a po obvezama pozvana služiti svima onima koji su iznad nje.
Najvećim se dakle postaje tako što se spuštamo, snižavamo, eda bismo mogli, s tog mjesta, svima posluživati.
Sâm Isus tako je činio, kako imamo prilike čitati u Poslanici Filipljanima: „On (…) sâm sebe oplijeni uzevši lik sluge“ (Fil 2,6-7). Zato se i poistovjećuje s djetetom. Sin Božji snizio se („oplijenio“) eda bi kao takav mogao biti sluga svima.
Hoću li i ja tako?