U ono vrijeme: Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.

Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.

Giorgione, The Adoration of the Shepherds | izvor: https://bit.ly/3eFVQKv

Danas u evanđelju susrećemo dva različita odgovora na isti događaj – rođenje djeteta Isusa. Prvi je pun dinamike: pastiri iz stanja zastrašenosti prelaze u ushićenje, a potom i u radost koja se dijeli. Drugi je naizgled puno statičniji, ali je zapravo pun unutarnje dinamike, skrovite sreće koja će se polako odmatati.

Na početku drugog poglavlja Lukina evanđelja među ostalima pronalazimo i pastire koje anđeo Gospodnji prvo prestraši, ali im potom objavi radosnu vijest o rođenju djeteta! Oni se, pošto su se svojim očima osvjedočili o onome što im je anđeo navijestio, vraćaju, radosno šireći svjedočanstvo o događaju kojem su prisustvovali! Jer su imali radosno iskustvo, sada su isto sposobni podijeliti s drugima.

Marija pak ostaje na mjestu („pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“). Za razliku od pastira, kojih je reakcija spontana, brza (gotovo automatska), Marija u ovoj evanđeoskoj sceni ostaje smirena i na mjestu. Dok neke radosni događaji koje prožive nukaju na pokret i dijeljenje s drugima, drugi se osjećaju većma ponukani zastati i probrati (promisliti) o onome što su proživjeli. 

I jednoga i drugoga smo potrebni: i radosnog, nesebičnog podjeljivanja radosnih iskustava u koja smo bili uvučeni, kao i momenata povučenosti, refleksije – gotovo kontemplacije – onoga što se usjeklo u naše živote.