U ono vrijeme: Posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«

Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!« Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Vasily Surikov, Annunciation | izvor: https://bit.ly/3owEG7U

Život s našim Bogom uvlači nas u paradokse. Jedan od njih slavimo danas: da Bog odabire, ali da odabrani ima izbor. U ignacijanskim duhovnim vježbama u jednom dijelu donose se odluke. Zadatak vježbenika jest birati ono što je za njega izabrao Bog. Zvuči kontradiktorno, ali zapravo je samo neintuitivno: Bog odabire, on priprema i usmjerava (vodi), ali osobi koju poziva ostavlja slobodu izbora. Ona je pred Bogom slobodna reći da, ali i ne, i to bez toga da se u potonjem slučaju Bog počne pjeniti i ucjenjivati savjest dotične.

Tako je i s Marijom: od Boga odabrana da bude majkom njegovog Sina, slobodna je odgovoriti Bogu. Ona odlučuje odgovoriti da.

A kako Bog odabire? I ovdje nailazimo na neočekivanosti: odabire Mariju (nama katolicima preslavno ime, ali u ono vrijeme podsjetnik na Mirjam, sestru Mojsijevu, koja je na jednom dijelu puta udarena gubom i isključena iz zajedništva); odabire je susresti u Nazaretu, mjestu kojem bi se, pretpostavljam, onodobni ljudi izrugivali pogrdno ga nazivajući selendrom; odabire djevicu, tj. osobu još ne sasvim kompletnu i zrelu (jer žena je svoju puninu doživljavala u braku i rađanjem djece).

To je prvi korak – on je uvijek Božji. Prvo dolazi Bog i njegova inicijativa. A ona nosi radost i milost: „Zdravo, milosti puna!“ je zapravo „Raduj se, ti koja se napunjaš radošću (milošću)!“ Kada Bog provaljuje u naš život, ne čini to da bi nas orobio, već nas darovao – milošću, radošću i ljubavlju.

Dakako, u ljubavi je ključ, kao i pri-ključ-ak na ono što slijed, a to je Marijin odgovor: od Boga pripremljena, po anđelu Gabrijelu pozvana, slobodna je dati svoj odgovor. A ona odlučuje svoj odgovor intonirati onako kako je čula i pitanje – u melodiji ljubavi. Slijedi dakle ona Božju inicijativu i iskazuje spremnost na hod, na napor, i to bez poznavanja mnogih detalja i načina „kako će to biti“.

A naporni hod će ju snaći ubrzo, jer odmah nakon ove epizode Marija hita u gorje – k Elizabeti: milost koja je probila u njen život sada ju goni (po-goni) na hod. Možemo si samo pokušati zamisliti koliko je toga smiješano u njezine korake: zabrinutost, strah, strepnja, ali sve to ipak oslonjeno na jedan u potpunosti dobar temelj – na Božju inicijativu, na njegovu milost, njegovu ljubav.

A ljubav je ona koja stvara – i u Mariji, koja ljubavlju odgovara na ljubav (koja dopušta Duhu da djeluje, kao na početku stvaranja u Knjizi postanka), događa se, a što drugo nego – novo stvaranje.

U naše živote zna probiti Bog. Nas to zna začuditi jer on „bane, a da i ne pita“: uleti bez najave, odjedanput, poslavši nam svog anđela. Ali ono što je nama iznenađenje u stvarnosti nije učinjeno iznebuha, nego je pripremljen poziv koji nas nuka na odgovor.

I dao Bog da taj odgovor bude u ljubavi.

Poput Marijinog.