Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on im reče: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist — Pomazanik Božji!«
A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju.
Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo trpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
Jučer smo se dali podučiti od Heroda i pojmili si da pustolovina vjere pred nas zna staviti pitanja koja je bolje (pa i dugo) strpljivo nositi (i podnositi), umjesto na ista pokušati pošto-poto brzo dati bilo kakav odgovor.
Pa ipak, vjera nije samo niz pitanja. Vjera je i traženje odgovorâ.
Vjera je i nalaženje odgovorâ.
Ponekad će naši pokušaji promašiti i bit će potrebno vratiti se pitanju, strpljivo i ponizno.
A ponekad ćemo, poput Petra, „pogoditi u sridu“.
Kako se takva stvar dogodi?
Nemam recept, ali možda je „hint“ u prvoj današnjoj evanđeoskoj rečenici: biti s Isusom nasamo u molitvi.