U razgovoru s Nikodemom, Isus najavljuje svoju smrt na križu: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iv 3,16-17)
 
Isus Krist dolazi vratiti čovjeku izgubljenu radost, život i dostojanstvo po otajstvu muke i smrti. Vraća čovjeku radost prolazeći kroz patnju, odbačenost i napuštenost. Daruje mu vječni život time što sâm prolazi iskustvo smrti. Vraća mu dostojanstvo kada je u muci lišen tog istog dostojanstva. Taj naum spasenja ljudskim očima čini se paradoksalan. No, otajstvo našega spasenja ne završava u patnji, odbačenosti i smrti. Isus uzdignut na križ je znak radosti koja se rađa iz ljubavi, koja se žrtvuje i daruje do posljednje kapi znoja i krvi, ali ne ostaje na križu nego poznaje radost uskrsnog jutra.

Raspeti Krist donosi u najdramatičnije trenutke naše povijesti smisao i spasenje. Kad mu je sve oduzeto, Isus daruje jedino što mu je ljudsko preostalo: vlastiti život. Tu nam pokazuje kako je uvijek blaženije davati nego primati. U Kristovoj patnji prepoznajemo put prema uskrsnoj radosti kada njega, Raspetog Krista, susrećemo u licu čovjeka patnika u našoj neposrednoj blizini kada ne ostajemo ravnodušni prema njegovoj patnji.

 Dr. sc. Krunoslav Novak