„Zdravo! Ti puna radosti. Ljudima jednom stajat ćeš pred očima, ko mira znak, ko izvor utjehe. Imat ćeš mjesec pod nogama. Mlado sunce će tebi sijati u naručju. A jutarnje će zv’jezde nad tvojom glavom pjevati. I bit ćeš vez, što zemlje dno i neba vrh u jedno spaja. I bit ćeš most, od molitava tkan, od suza mit, i u luk svit, nad jazima i crnim vodama, što čovjeka će d’jeliti od Boga.“

Vladimir Nazor samo je jedan u nizu hrvatskih pjesnika i pisaca koji su umijeće svoga pera i svojeg nutarnjeg nadahnuća posvetili Mariji koja je od samih početaka navještaja Radosne vijesti ispunjala misli i osjećaje, živote i djela onih koji su pokušali zaviriti iza zastora šturih, a opet neizmjerno dragocjenih i bogatih redaka o njoj koju je koncil u Efezu 431. godine nazvao Theotokos, Bogorodica. I već su ti biblijski reci, koji na različite načine rišu lik djevojke koja u poniznoj šutnji izgovara svoj „neka mi bude“, bili i jesu dovoljni da čovjek vjere, kao i svaki onaj koji u dubini svog srca nosi zapretanu čežnju za susret s Ocem, darovateljem života i Kristom, našim Spasiteljem, prepozna u Marijinoj osobi lik žene tražiteljice, one koja žudi za blizinom onoga u kojem živimo i jesmo, da prepozna u njoj lik one koja odgovara na poziv i time oblikuje povijest svog i našeg ljudskog spasenja, darujući svoje krilo, svoj život, svoje radosti i patnje svom Sinu. U njoj Crkva ne prepoznaje mitsku ženu i majku koja štiti i oslobađa snagom svog nadljudskog bitka. Ona je bila i ostala ljudsko stvorenje, žena koji je vjerovala da njen život ima darovani smisao i tako je prihvaćajući dar i sama postala ona koja se daruje, koja nas zagovara i prati na našim životnim putovima ne pokazujući i ne ukazujući nikada na sebe i na svoju veličini nego upirući pogled uvijek u svoga sina na križu raspetog, radujući se sa cijelom Crkvom njegovu uskrsnuću i ponizno primajući Duha na Pedesetnicu.

Usnuće, a ne smrt

Govoreći o njenoj smrti Crkva je uvijek govorila o Marijinom usnuću, koristeći se pavlovskim izrazom koji u sebi nosi biblijsko uvjerenje da fizičkom smrću ljudska osoba nije potpuno ugašena. Postoji okrnjena. O svršetku svijeta ta će okrnjenost prestati jer će se tjelesno opet sastati s duhovnim. A počelo tog obnovljenog života jest Isus Krist koji je svojom smrću i uskrsnućem podložio sebi sve neprijatelje a zadnja će biti, kako veli Pavao, podložena smrt. I tako će Bog sve oživjeti snagom Kristove uskrsne proslavljenosti. On je tom snagom učinio da Marijino tijelo ne trune u zemlji do svršetka svijeta nego ju je već sada uzeo u nebesku slavu. Ova povezanost Marijina uznesenja i naše buduće potpune spašenosti izražena je u zbornoj molitvi današnje liturgije: „Svemogući Bože! Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina, tijelom i dušom uznio u nebesa. Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore te budemo sudionici njezine slave.“

Marija na nebo uznesena je početak i slika konačnog savršenstva Crkve te putokaz nade i utjehe putničkom narodu Božjem. Hodočasteći kroz povijest, Crkva evangelizira svijet i slavi spasenje dostupno u Kristu. Marija joj je putokaz, jer je ona već stigla na cilj životnog puta.

Povijesni korijen ove svetkovine nalazi se u posveti crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzalemu koja se slavila 15. kolovoza od sredine V. stoljeća. Bizantski car Mauricije (582.-602.) protegnuo je taj blagdan kao obvezan u cijelome svome carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće BDM (Koimęsis) u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Kršćani Rima slavili su „Rođendan svete Marije“ (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine VII. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadrijana I (772-795) ovaj se blagdan zove „Uznesenje svete Marije“, a u misnoj molitvi istaknuta je vjera da Isusova majka jest završila tok zemaljskog života, ali smrt nad njom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika.

Ispitavši tu vjeru Crkve kroz stoljeća papa Pio XII proglasio je 1. studenog 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom uz molbu katoličkim teolozima, katehetama i propovjednicima da ovu dogmu pri tumačenju povezuju s dogmom o uskrsnuću tijela i pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.

Početak i slika konačnog savršenstva

Drugi vatikanski sabor donio je u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium poglavlje o Mariji u otajstvu Krista i Crkve. Glavne misli iz tog poglavlja preuzete su u novo predslovlje Uznesenja: „Jer danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života.“

Kao što je Kristovo uzašašće na nebo Božja potvrda ljudskog dostojanstva, tako je i Marijino uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu znak da je svaki čovjek pozvan da dušom i tijelom bude u vječnosti s Bogom.

A Marija nije sama uzašla na nebo poput njenog sina. Ona je uznesena jer je povjerovala i jer je svojim životom tkala trajni Veliča. Taj je hvalospjev potekao iz kruga Jahvinih siromaha u starozavjetnoj zajednici. Takvi siromasi nisu samo oni koji nemaju dovoljno materijalnih sredstava za doličan ljudski život nego su oni koji kao ljudi uviđaju i prihvaćaju svoju krhkost pa spasenje i život ne očekuju od vlastitog zalaganja nego od Boga. Suprotno takvim siromasima nisu tek društveno bogati nego oholi koji misle da im Bog nije potreban; smatraju da su sami sebi dostatni. Marija je to prihvatila i nama ona po Duhu svoga Sina poručuje da i mi uvidimo svoju krhkost, vjerujući da Gospodin može položiti svoje blago i u glinene posude naših života kakao bi smo i mi poput nje trajno izgovarali „Neka mi bude po riječi tvojoj“ i „Veliča duša moja Gospodina“.

 

prof. dr. sc. Željko Tanjć
Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta

Fotografija: Suzana Obrovac Lipar