Od bojnog polja do modnog dodatka

dr. sc. Filip Hren

Nedavno se u medijima pojavila vijest da proslavljeni hrvatski nogometaš, a danas trener bosanskohercegovačkog nogometnog kluba očekuje novčanu kazna jer se na novinskoj konferenciji pojavio u hlačama i jaknom s klupskim obilježjima. Naime, u Pravilniku natjecanja BiH Premijer lige stoji da u tehničkom prostoru glavni trener mora poštivati dress-code koji podrazumijeva odijelo s kravatom ili bez nje. Odijelo i košulja uobičajena su odjevna kombinacija muškaraca diljem svijeta kada je riječ o poslovnim ili drugim službenim prilikama. Kravata pak predstavlja modni dodatak kojim se dodatno ističe ozbiljnost pa čak i otmjenost. Ona je sveprisutna i često poželjna, a u određenim varijantama se javlja i u ženskoj modi. Zapravo, rijetkost je vidjeti mušku osobu na istaknutom položaju da prilikom službenog obraćanja nema svezanu kravatu.

Iako je riječ o jednom od globalno najprepoznatljivijih modnih dodataka, porijeklo tog čudesnog rupca i dalje nije potpuno razjašnjeno. Znano je, međutim, da neki njegovi počeci sežu u 17. stoljeće. Kao i mnoga stoljeća europske povijesti, i ono je obilježeno krvlju, barutom i nesnosnim smradom tisuće leševa uronjenih u blato bojnog polja. Paradoksalno, upravo se u tom kaosu pojavio simbol mode i civiliziranog ponašanja – kravata.

Ako zavirimo u leksikone vodećih europskih jezika 17. i 18. stoljeća pronaći ćemo riječi crabbat, crevat ili cravat koje označavaju rubac što se oko vrata veže na hrvatski način. Korijen dolazi iz njemačkog jezika pošto su vojnici s hrvatskog područja označeni kao Crabaten ili Croaten. Jedan englesko-latinski rječnik iz 1685. govori o različitim rupcima koji se vezuju oko vrata, a ono što je svima zajedničko je riječ Crabat (npr. Holland Crabat; Lawn Crabat; Riding Crabat; Seamans Crabat i dr.) što nedvosmisleno upućuje na povezanost rupca i Hrvata. To nipošto nije slučajnost jer su u jeku krvavih borbi Tridesetogodišnjeg rata upravo konjanici pod hrvatskim imenom “popularizirali” taj modni dodatak. U sukobu koji je zahvatio veliki dio Starog kontinenta od 1618. do 1648. vojnici s prostora hrvatskih zemalja imali su dotada nezapamćenu ulogu. Ne samo da su postali simbolom za carsku laku konjicu koja je po njima dobila ime Croaten/Kroaten ili Hrvati, nego su sa sobom donijeli i neobičan rubac kojeg su vezali oko vrata. No kako su se oni tamo uopće našli?

Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo u sklopu zemalja Krune Svetog Stjepana bile su dijelom Habsburške Monarhije. Na njenom je čelu stajala osoba koja je osim titule ugarskog, hrvatsko-slavonskog i češkog kralja te austrijskog nadvojvode (kao i niza nižih titula) nosila i onu najprestižniju – titulu cara Svetog Rimskog Carstva. Kada su 1618. započele prve ozbiljnije pobune protiv habsburške vlasti, tadašnji je vladar Ferdinand II. podigao sve raspoložive vojne snage u Monarhiji i Carstvu među kojima su bile i različite hrvatske postrojbe. S godinama je više tisuća hrvatskih vojnika sudjelovalo u ratu koji je tek marginalno zahvatio hrvatski teritorij. Od 1625. hrvatski konjanici smatrani su integralnim dijelom carske vojske, a 1630-ih je broj pukovnija Hrvata dosegao rekordnu brojku od njih čak 19. Golem je to broj ako znamo da jednu pukovniju u pravilu čini 500-1000 konjanika. Ipak, valja naglasiti da nipošto nisu svi konjanici bili porijeklom iz hrvatskih zemalja. Te su pukovnije popunjavane vojnicima iz čitave Srednje Europe, ali su u službenim vojnim popisima i dalje evidentirani kao Hrvati. Naime, svi laki konjanici koji su ratovali kao što to čine Hrvati su jednostavno nazivani Hrvatima. Karakteristično ratovanje je podrazumijevalo munjevite vojne operacije manjih i lako pokretnih jedinica, bilo da je riječ o prepadima, ometanju neprijateljske kretnje i logistike, izviđanju, hvatanju špijuna, ali i jurišima tijekom velikih bitaka. Konjica je općenito služila za ofenzivne operacije, ali Hrvati su uspješno odrađivali defanzivne zadatke što je posljedica dugotrajnog ratovanja na habsburško-osmanskom pograničju. Tu dolazimo do drugog kravatinog paradoksa. U trenutcima kada Hrvatsko-slavonsko Kraljevstvo bilježi najmanju teritorijalnu površinu u Europi se nezaustavljivo širi hrvatsko ime. Od Transilvanije na istoku, do Britanije na zapadu te od Baltičkog Mora na Sjeveru pa sve do Carigrada na jugu. U konačnici, spomen na njih ostao je ovjenčan kravatom kao dugotrajnim simbolom angažmana hrvatskih vojnika u tom golemom ratnom sukobu.

Ipak, trebalo je proći više godina od kraja rata i Vestfalskog mira do prihvaćanja rupca kao popularnog modnog detalja. Flamanski slikar Peter Snayers (1592. – 1667.), poznat po prikazima bitaka Tridesetogodišnjeg rata, u više je svojih djela prikazao Hrvate koji oko vrata nose specifičan rubac. Prema Snayersu Hrvati se s rupcem oko vrata javljaju najkasnije 1632. godine u znamenitoj bitci kod Lützena, a dosta je prikaza i iz kasnijih bitaka. Namjena rupca još nije u potpunosti rasvijetljena, ali može se pretpostaviti da je bila praktične prirode. Moguće da je služio za zaštitu od dima koji je često prekrivao čitava bojna polja tako da je i vidljivost bila minimalna. Vjerojatno se mogao koristiti i za podvezivanje rana.

Jedan od ključnih trenutaka zbio se 1636. kada su Hrvati doprli sve do Pariza. Pošto su poput većine drugih vojnika toga doba bili plaćenici, neki od njih su za bolju plaću carske zastave zamijenili francuskima. U službi francuskog kralja zadržali su se u idućim desetljećima pa je čak i formirana kraljevska konjanička postrojba Royal-Cravattes. Osim imena, zadržali su i rubac koji je na francuskom dvoru pobudio poseban interes. S obzirom na to da je Francuska Luja XIV. bila vodeća europska sila druge polovice 17. stoljeća, ona je istovremeno promovirala i dvorsku kulturu plemstva pa se rubac ubrzo počeo širiti i među aristokracijom drugih europskih zemalja.

Jedan je rubac tako prošao čudnovat put: od horora bojnog polja preko velebne raskoši dvora pa sve do naših domova. Koje god da je njegovo izvorno porijeklo, svoju popularnost između ostaloga duguje vojnicima koji su pod hrvatskim imenom ratovali u Tridesetogodišnjem ratu.