Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu održana je u četvrtak 5 ožujka 2015. godine prva u nizu korizmenih tribina „Grijeh i krivnja“. Sudionici tribine bili su rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić i prof. dr. sc. Dalibor Karlović, psihijatar i izvanredni profesor na HKS-u. Tribinu je moderirao dr. sc. Krunoslav Novak.
Rektor Tanjić problematizirao je pojam grijeha i krivnje kao dva pojma koja su danas „gotovo nestala iz javnog diskursa ili se koriste kao poticaj za jačanje konzumerističkog doživljaja stvarnosti i odnosa. Nekada se stalno govorilo o grijehu i krivnji te je tako došlo i do prenaglašavanja. Sveti Augustin i sveti Toma Akvinski imaju i za danas vrijedan i uravnotežen pogled na grijeh. Važno je vratiti se teološkom promišljanju grijeha.“- istaknuo je rektor Tanjić. Kroz mnoštvo primjera iz literature, kulture i dušobrižništva zaključio je da, bez obzira na djelotvornost psihijatrije, psihologije, psihoterapije ne smijemo zanemariti važnost ispovijedi jer u tom slavlju, priznajući Bogu i samom sebi grijeh odnosno svoje udaljavanje od ljubavi prema Bogu, prema čovjeku i prema sebi samom, čovjek susreće milosrdnog Oca po Kristovoj ljubavi.
Profesor Karlović problematizirao je pitanje grijeha i krivnje iz perspektive psihijatra. Početna premisa je bila da je za zdrave ljude krivnja pozitivan osjećaj jer je ona motivator da čovjek nešto promijeni. Iz liječničke prakse je istaknuo da se susretao s pacijentima koji su počinili grijeh i osjećaju krivnju, kao i one koji ne osjećaju nikakvu krivnju. Prema njemu postoje i pacijenti koji imaju osjećaj bolesne krivnje i bezrazložne krivnje koju bi liječnici trebali prepoznati kao simptom bolesti koja, nažalost, često završava samoubojstvom. U tom slučaju i liječnici se suočavaju s krivnjom jer nisu prepoznali simptome ili možda nisu dovoljno stručno promatrali pacijenta. Zbog toga su izloženi i sudskim procesima, prosudbama medicinsko-etičkih povjerenstava što sve u konačnici dovodi do opterećenja afektivnog života liječnika. Rješenje za pacijente koji su kršćanske, katoličke provenijencije da izlaz pronađu u ispovijedi, u vlastitom priznanju da postoji razlog zbog kojeg osjećaju krivnju, ali samo ukoliko krivnja nije nastala radi psihopatoloških razloga.
Nakon iznošenja stavova u diskusiju se uključila publika sa svojim pitanjima.
