„Dosta se govorilo o čovjeku; vrijeme je da se misli na Boga“ – tim se riječima prije više od pola stoljeća oglasio iz sovjetskoga Gulaga ruski književnik Andrej Sinjavski (pod pseudonimom Abram Terz) te ih dodatno potkrijepio izjavom: „Mora se vjerovati ne iz tradicije, niti iz straha pred smrću, niti za svaki slučaj, niti zato što je to netko zapovjedio i jer nešto izaziva strah, niti iz humanističkih načela, niti radi spasa, niti radi originalnosti. Vjerovati se mora iz jednostavna razloga, jer Bog postoji“.
One su bile izazov našem kolegi i profesoru Stjepanu Kušaru sa Sveučilišnog odjela za sociologiju da publicira svoja razmišljanja (dijelom nova, dijelom ranije objavljena, ali za tu prigodu prerađena i proširena) pod naslovom Skriveni Bog. On ih shvaća kao pokušaje na razmeđu filozofije i teologije, bez nakane da nekome nešto dokaže, ali u uvjerenju da ima smisla upozoriti na to kako je Bog vrijedan promišljanja i k tome pokazati kako to može izgledati iz kršćanske perspektive.
Riječ je o pokušajima jer su obrađivane teme važne i ne baš lagane: Bog i zlo koje pritišće čovjeka, smisao ili besmisao opravdanja Boga (tzv. teodiceja), što znači riječ ‘bog’ koja je postala imenom ‘Bog’, kako o njemu govoriti te na kraju pokušaj tematiziranja Boga u kojega vjeruju kršćani (kršćanski monoteizam). Radovi – njih pet – smještaju se na razmeđu filozofije i teologije. Razlog je jednostavan: Bog (ili ono božansko) bio je temom ljudi davno prije negoli je filozofija nastala, a kad je nastala, on je postao i stoljećima ostao jednom od njezinih središnjih tema, afirmiran i osporavan. Njezina misao nije bila bez posljedica za kršćansku teologiju, koja se hrani iz drugih izvora, ali koja je mnogo toga naučila i usvojila iz filozofije, nadovezujući se na nju i protiveći joj se kroz povijest, sve do danas.
Uzimajući Boga – skriveno prisutnoga Boga – kao svoju temu, ovi pokušaji žele istodobno otvoriti također perspektivu shvaćanja čovjeka koji ima posla s Bogom. Odatle se naime mogu pokazati neke crte čovjekova bića koje u drugim oblicima govora o njemu ispadaju iz vidokruga. Jer, govor o Bogu također je govor o čovjeku, ali na drugi način. Knjiga završava jednim kratkim tekstom židovskoga filozofa Martina Bubera koji pokazuje mogući obrat govora o Bogu u govor Bogu, od Boga kao predmeta govora (‘on’), k njemu kao osobnoj veličini koju čovjek može osloviti u drugom licu (‘Ti’) – put raskrivanja skrivenoga Boga.
Knjigu su izdali Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatsko katoličko sveučilište.
Stjepan Kušar, Skriveni Bog. Pokušaji na razmeđu filozofije i teologije, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatsko katoličko sveučilište, 2024., 154 str.
