Osoblje bolnice u Dubrovniku i preseljenje u novu zgradu 1888.

izv. prof. dr. sc. Kristina Puljizević

U većim dalmatinskim gradovima Zadru, Šibeniku i Dubrovniku 1880-ih godina su izgrađene nove bolnice, dok je u Splitu obnovljena i modernizirana stara zgrada. Nove ustanove paviljonskog tipa izgrađene su po modernim zahtjevima arhitekture zdravstvenih ustanova, izvan starih gradskih zidina i uskih uličica radi prohodnosti čistog zraka i izloženosti sunčevoj svjetlosti. Sve je napravljeno domaćim kapitalom na što su dalmatinski političari bili izrazito ponosni, te su se nove bolnice tumačile kao veliki uspjeh domaće unutrašnje politike. Nova dubrovačka bolnica, smještena izvan zidina na Pilama, bila je znatno veća od stare gradske bolnice Domus Christi i od nje udaljena oko 800 metara. Prelazak u novu zgradu u lipnju 1888. godine izazvao je među osobljem dosta bojazni i očekivanja koja su potaknula traženja prema upravi.

Bolnički brijač je, primjerice, procijenio kako će u novoj zgradi većeg kapaciteta biti i više pacijenata te više posla. Tražio je, stoga, povišicu plaće; no odgovor Zemaljskog odbora (nadležnog tijela u Zadru) nije sačuvan. Povišicu su te godine tražile i bolničke spremačice („sluškinje“). Njihova molba, ako je i postojala u pismenoj formi, nije sačuvana, no vjerojatno su se i one pozivale na veći opseg posla. Sačuvan je samo osoran odgovor Zemaljskog odbora:

Pošto sluškinje koje se u bolnicu uzimlju u pomoć sestrama nijesu fine sobarice, nego proste sudoperice, pri okolnostima koje u Dubrovniku vladaju glede plaća sluškinjama, drži Odbor da je plaća od mjesečnih fio. 4 dostatna, i da će za tu cijenu vazda naći potrebito osoblje.

Sluškinje, posebno u kućanstvima, su bile načešće žensko zanimanje u Dubrovniku tijekom 19. stoljeća. Odbor je ispravno zaključio da nezadovoljne radnice može vrlo lako zamijeniti, iako je udio ženske kućne posluge na dubrovačkom području 1880-ih počeo opadati. U tom desetljeću bilježi se smanjenje kućne posluge i u Europskim zemljama; no dok su djevojke u Europi birale druga zanimanja koja je omogućila industrijska revolucija, u Dubrovniku je pad sektora kućne posluge vjerojatno povezan sa kasnim rastakanjem feudalnih struktura i slabljenjem ekonomske moći plemstva. Neki se globalni trendovi u sektoru kućne posluge ipak zrcale i u Dubrovniku pred kraj 19. stoljeća. Dolazi do specijalizacije unutar kućne posluge na, primjerice, kuharice te sobarice (koje su imale najbolji status), i sluškinje zadužene za pranje i čišćenje; a o tome neizravno govori i ovaj odgovor Odbora „prostim sudopericama“ iz bolnice.

Uprava bolnice je 1888. pregovarala i s novom kandidatkinjom za mjesto bolničke primalje. Dotadašnja glavna primalja i nadstojnica dubrovačkog nahodišta, umirovljena je upravo u vrijeme prelaska te ustanove u novu zgradu bolnice. Umjesto zapošljavanja primalje u stalni radni odnos, kao što je to bilo ranije, Zemaljski odbor odlučio je da neće raspisivati natječaj, već da će “naći” privatnu primalju koju će plaćati po obavljenom porođaju. S primaljom Katom Barbaros uprava je pregovarala nešto više od mjesec dana, tijekom kolovoza i početkom rujna 1888. Kate Barbaros je za sebe pokušala ishoditi što bolje uvjete: umjesto 10 fiorina koliko joj je nudila uprava bolnice, tražila je 12 fiorina za svaki porođaj, što je bila uobičajena tarifa za “srednji stalež”. Tražila je, također, smještaj u bolnici, što je do tada (u starom nahodištu) bila uobičajena praksa. Ravnatelj bolnice Roko Mišetić izvjestio je Odbor o pregovorima s primaljom. Bio je mišljenja da bi ona pristala i na 10 fiorina, no priznao je da postoji problem stanovanja: primalja će morati unajmiti kuću blizu bolnice što je za nju bio značajan trošak. Odbor je ostao neumoljiv:

Uvaživ da nikako nije potrebito da primalja stanuje blizu Nahodišta; Uvaživ da se sgadja da u Nahodištu bude i poviše rodilja na jedanput, te primalja jednim mahom oblazi i više ih; Zemaljski Odbor nahodi pretjeran zahtiev Kate Barbaros, te kad nebi zadovoljna bila sa fior 10 /deset/ za svako radjanje, tražiti će drugu primalju umjereniju, do potrebe i sa javnim oglasom preglašenim kod Obćine.

Prijetnja objavom javnog natječaja i uključivanja drugih dubrovačkih primalja u tu „utrku“ zasigurno je značajno utjecala na odluku Kate Barbaros. Primalja je prihvatila uvjete koje joj je poslodavac ponudio. Zemaljski odbor nije bio nimalo spremniji udovoljiti niti liječničkim zahtjevima te godine. Iako je nova zgrada bila udaljena samo 800 metara od stare, ravnateljstvo je tražilo za oba liječnika (primarijusa, koji je bio i ravnatelj, i sekundarijusa, liječnika pomoćnika) posebnu novčanu naknadu za prijevoz na posao kočijama. Odbor je taj zahtjev odbio jer su oba liječnika imali stanove na Pilama, na „mali puškomet daleko od nove bolnice“; štoviše, ravnatelj je imao stan „kod same bolnice“, a povrh svega, naglasio je Odbor kako je „liječnik pomoćnik dužan u bolnici stanovati“.

Zemaljski odbor ipak je pristao na neke korekcije broja zaposlenih u bolnici; zaposlen je još jedan bolničar, jer je procijenjeno da dotadašnji jedini bolničar neće moći „pokriti“ prostore nove bolnice i veći broj pacijenata. Također, ubrzo je (1889.) uprava bolnice angažirala ljekarnika čime je od tog posla rasterećen liječnik sekundarijus. Time je Odbor pokazao racionalnost u upravljanju ali i priznao utjecaj novog prostora na opseg posla bolničkog osoblja.

Nakon šušura oko preseljenja u novu bolničku zgradu, osoblje se prilagodilo na rad u novim uvjetima. Dubrovačka bolnica na Pilama uhodano je djelovala jedno vrijedno stoljeće; sve dok 1980-ih nova prostrana zgrada nije postala stara, tijesna i preblizu turističkom centru.