Napuštena djeca u Dubrovniku u 19. stoljeću

Kristina Puljizević

Tek rođeno dojenče Ana Čelić „nađena je“ 7. kolovoza 1880. u dva sata iza ponoći u roti, drvenoj obrtaljci ugrađenoj u zid dubrovačkog nahodišta. Njena majka, ili neka povjerljiva osoba, no najvjerojatnije primalja koja ju je porodila, položivši je u rotu pozvonila je i udaljila se, ne kontaktirajući osoblje nahodišta. Diskrecija je bila ključna, jer ako je bila propusna mogla je obeshrabriti trudnice s neželjenim plodom i potaknuti ih na druga rješenja iz očaja, poput pobačaja ili čedomorstva. Na znak zvona, osoblje nahodišta je s druge strane zida iz obrtaljke preuzelo dijete koje je tim činom ušlo u sustav institucionalne skrbi.

Državna skrb za napuštenu djecu u Dubrovniku ima dugu tradiciju. Dubrovačko nahodište, Hospital milosrđa, osnovale su vlasti Dubrovačke Republike 1432., ističući motive nadahnute Evanđeljem i kršćanskim milosrđem, pri tom ipak afirmirajući državni pateranlizam i kontrolu nad društvenim sferama o kojima je do tada brinula isključivo Crkva. Hospital milosrđa stoljećima je zadržao pragmatičan ustrojbeni koncept: dojenčad se nakon prihvata u nahodištu zadržavala kratko, jer bi se nakon krštenja i pregleda liječnika za njega našla obitelj i dojilja (obično na selu), te bi nahoče kod dojilje ostajalo do tri godine. Dijete se nakon dojidbe smještalo u udomiteljsku obitelj, također na selu. Hospital milosrđa je u 18. stoljeću financirao skrb o nahodima do njihove šeste, a za vrijeme austrijske uprave do desete godine. Iako su većinu štićenika nahodišta činila izvanbračna djeca, nahodište je u određenim slučajevima brinulo i o „zakonitoj“, no siromašnoj djeci, a barem od 17. stoljeća djelovao je i kao rodilište za trudne djevojke koje su namjeravale povjeriti svoje novorođenče komuni i državnoj skrbi. Od početka 19. stoljeća nadstojnica nahodišta bila je primalja. Austrijska je uprava (kao i francuska prije nje) nastavila uhodanu praksu skrbi o napuštenoj djeci u Dubrovniku, a kršćanskim motivima i težnjama za državnom kontrolom pridodani su i demografski razlozi. Životni put dubrovačke nahočadi, zbog visokog mortaliteta uglavnom kratak, dobro je dokumentiran tijekom 19. stoljeća.

Na potvrdi o primitku zabilježene su osnovne informacije o djetetu, poput datuma rođenja i krštenja; izgled djeteta i eventualne specifičnosti na djetetovu tijelu. Uz dijete je često bila predana i ceduljica s napomenom primalje ili župnika o vremenu i mjestu porođaja ili pronalaska djeteta, o krštenju, ako je ono učinjeno, te o djetetovom imenu. Na potvrdi o primitku zabilježeno je jesu li kod djeteta nađeni kakvi predmeti. Predmeti ostavljani uz dijete uglavnom su imali svrhu identifikacije, no pojedini, poput sličica ili medaljica sa svecima, mogli su imati i zaštitničku funkciju, dok je specifičan nakit ili kakav vrijedan predmet mogao upućivati na porijeklo nahoda, geografsko ili društveno. Takvi su znakovi bili uobičajeni u ranonovovjekovnoj Europi, dok su Hospitalu milosrđa bili veoma rijetki do druge polovice 19. stoljeća (za vrijeme Republike tri su takva zapisa). Od 1867. sačuvana je nekolicina predmeta ostavljenih s nahočadi (segno), a najčešće su to bile vrpce i tkanina, medaljice, križići, sličice svetaca i nakit.

Majka Ane Čelić uz nju je ostavila jednu zlatnu konavosku naušnicu. Možemo se domišljati da je drugu sačuvala, nadajući se da će u narednim godinama biti u mogućnosti doći po svoju kćer; da će ona tada znati da je 7. kolovoza 1880. tu pristigla djevojčica sa zlatnom naušnicom kakvu ima i ona sama te time dokazati majčinstvo. Naušnica je također nahodici mogla biti ostavljena kao uspomena na majku; ili, kako je riječ o tradicijskom nakitu, saznanje o obiteljskim korjenima. Osim naušnice, majka je uz Anu ostavila i koloplet crvene vunice. Niti, vrpce i vunica crvene boje često su se vezivale oko dječjih ruku jer se smatralo da će ih crvena boja zaštititi od „zlih očiju“ i uroka.

Je li ostavljanje predmeta uz dijete bio popularan način postupanja koji je sa zakašnjenjem stigao u Dubrovnik? Jesu li mlade majke znakove ostavljale iz sentimentalnih razloga ili s promišljenim planom o povratku? Je li nada u povratak majke i preuzimanje djeteta bila realna? Čini se da su ekonomski i društveni procesi iz druge polovice 19. stoljeća ohrabrujuće utjecali na majčina očekivanja o preuzimanju djeteta, stoga su i znakovi za raspoznavanje tada imali više smisla nego u ranijim razdobljima. Sačuvana je nekolicina dokumenata o preuzimanju ranije ostavljene djece. Također, u raznovrsnim izvorima s kraja 19. stoljeća zaista se počinju javljati nevjenčane samohrane majke te žene sa samostalnom karijerom, kao što su to bile primalje, čak i sluškinje. Pri preuzimanju djeteta majkama su u slučajevima siromaštva otpisani troškovi za uzdržavanje djeteta, a ponekad i naplaćeni. U svakom slučaju, majke su se prije preuzimanja djeteta morale obavezati da će „vršiti sve dužnosti jedne matere”.

U dosjeima nahočadi dubrovačkog nahodišta, kakav je bio i dosje Ane Čelić, najčešće se, ipak, nalaze samo tri dokumenta pričvršćena špagom: potvrda o primitku, krštenica i potvrda o smrti. Ana je preminula 23. rujna 1880. stara jedan mjesec i 16 dana. Dvije naušnice, jednom razdvojene, nisu više bile uparene.