100. godišnjica smrti Josipa Jurja Posilovića, zagrebačkog nadbiskupa, biskupa senjsko-modruškog i narodnog dobrotvora obilježena je u četvrtak 24. travnja u njegovom rodnom Ivanić-Gradu.

 Tom prigodom u organizaciji župe sv. Petra ap., Grada Ivanić-Grada i Udruge građana „Prijatelji baštine“ u Maloj dvorani Pučkog otvorenog učilišta u Ivanić-Gradu predavanje o važnosti bogate ostavštine Josipa Jurja Posilovića pod nazivom “Nadbiskup Juraj Posilović, život za Svetu Majku Crkvu i  Hrvatsku Domovinu” održao je doc. dr. sc. Ivan Bulić s Odjela za povijesti Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Sto godina nakon njegove smrti, počast su mu odali svojom nazočnošću brojni građani Ivanić-Grada kao i drugi predstavnici visokih crkvenih institucija, državnih i županijskih tijela, tijela lokalne samouprave, te baštinskih i obrazovnih institucija Republike Hrvatske.

100. godišnjica smrti Josipa Jurja Posilovića

Prije predavanja okupljene su pozdravili i svoj utisak o nadbiskupu Posiloviću izrekli članica Organizacijskog odbora obilježavanja ove obljetnice i voditeljica programa gđa Valentina Kanić, gradonačelnik Grada Ivanić-Grada g. Javor Bojan Leš, župnik župe sv. Petra i generalni vikar Sisačke biskupije mons. Josip Ćorić, predsjednica udruge “Prijatelji baštine” iz Ivanić-Grada gđa Katarina Magić Koščević, predsjednik Županijske skupštine Zagrebačke županije g. Dražen Bošnjaković, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu mr. Anđelko Košćak, isusovac p. Antun Trstenjak, gospićko-senjski biskup Mile Bogović i sisački biskup Vlado Košić.
Tako se moglo čuti kako se nadbiskup Posilović nesebično zalagao za promicanje opće kulture i znanosti u hrvatskome narodu. Bio je urednik Katoličkog lista i jedan od pokretača Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima, te profesor bogoslovije i prvi dekan Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Pod njegovim pokroviteljstvom restaurirana je zagrebačka prvostolnica, izgrađen samostan i crkva isusovaca u Zagrebu, te održan Prvi hrvatski katolički sastanak 1900. godine. Među osobite zasluge biskupa Posilovića pripadaju i njegova neumorna nastojanja da se očuva glagoljica u hrvatskome narodu. Josip Juraj Posilović smatra se najzaslužnijim za temeljitu obnovu crkve sv. Petra u Ivanić-Gradu 1909. godine i unatoč brojnim obvezama koje je obnašao kao zagrebački nadbiskup, nikada nije zaboravio svoj rodni grad u kojemu je rođen u brojnoj obrtničkoj obitelji.

Doc. dr. sc. Ivan Bulić

U svom predavanju dr. sc. Ivan Bulić podsjetio je kako je 24. travnja prije točno 180 godina rođen nadbiskup Posilović, a 26. travnja bit će 100 godina od njegove smrti. Govoreći o naslovu predavanja “Nadbiskup Juraj Posilović, život za Svetu Majku Crkvu i Hrvatsku Domovinu” Bulić je istaknuo kako spomen na Posilovića nije samo prigodan nego štoviše utemeljen na činjenicama i usklađen s historiografskom metodologijom, te kako je nažalost njegov spomen u povijesti iznimno mali s obzirom na značaj kojim je zadužio i koji zaslužuje. Razlog tome je da djela osobnosti poput nadbiskupa Posilovića jednostavno nisu bila uklopiva u koncept Prve i Druge jugoslavenske države. Doima se da tek je trebalo doći vrijeme Hrvatskog katoličkog sveučilišta kako bi znanstvenici skrenuli pozornost na njega.

U nastavku je Bulić rekao kako je Posilović došao za zagrebačkog nadbiskupa nakon Josipa Mihalovića 1891. godine i nakon što je prethodno stolica zagrebačkog nadbiskupa bila prazna tri godine. Važan je i detalj da je nakon 65 godina on bio prvi Hrvat na toj službi te je zbog toga njegovo imenovanje izazvalo veliko oduševljenje puka. Okupljenom mnoštvu Posilović je poručio „Vaš sam! Hrvat sam! Bogu i narodu svome hoću da živim, vjeru djedova naših da propovjedam, slogu i jedinstvo svih rodoljuba da štitim’“. S vremenom se ovo obećanje koje je on dao hrvatskom narodu i potvrdilo, rekao je predavač.
Govoreći o Posilovićevom životnom putu, Bulić je istaknuo kako je on istodoban s izuzetno teškim položajem u kojem se nalazila onodobna Hrvatske te kako je tih posljednjih desetljeća 19. i prvih 18 godina 20. stoljeća Hrvatska u okviru Austro-Ugarske monarhije mnogostruko trpjela zbog siromaštva, društveno-političke podjele Khuena Hedervarya i zbog rastućeg liberalizma. Ističući nadbiskupovu brigu za siromašne, predavač je donio riječi njegovih suvremenika koji govore kako je Posilović davao siromašnima sve što je imao.
Za lakše spoznanje Posilovićeva udjela u rješavanju hrvatske društvene i političke svakodnevnice, Bulić je donio državno-pravni okvir tadašnje Hrvatske te društvene prilike. “Odnos prema hrvatskom etničkom i nacionalnom prostoru riješen je Austro-ugarskom nagodbom iz 1867. godine i konačno Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. godine. Ovim dvjema nagodbama, mađarski i austro-njemački liberali stvorili su i odlučno branili dualističko uređenje države. U takvom okviru je Mađarska liberalna stranka, korak po korak, nastojala realizirati ideju jedinstvene Mađarske države, dovodeći pritom Bansku Hrvatsku u situaciju da postane tek jedna od pokrajina ‘Velike Mađarske’. U skladu s instrukcijama tako usmjerenih vlastodržaca iz Budimpešte i hrvatska vlada na čelu s Khuenom nastojala je utjecati i mijenjati hrvatsko društvo. Njegov režim u Hrvatskoj koji je i takvu manjkavu nagodbu kršio, pokušao je ići i korak dalje pa je probao provesti usklađivanje crkveno-političkog zakonodavstva sa zakonodavstvom Ugarske. Dakako takav je pokušaj protumačen kao kršenje autonomije u crkvenim poslovima. Stajalište zagrebačkog nadbiskupa Posilovića o prijedlogu crkveno-političke reforme bilo je jasno, a izraženo je u ‘Korizmenoj poslanici’ 1894. godine. Posilović je naglasio da takav prijedlog predstavlja opasnost za Hrvatsku. Tom je prigodom pozvao svećenstvo da uskrati potporu političarima koji toleriraju liberalno crkveno zakonodavstvo. Međutim ugarski liberali nisu odustajali, nego su nastojali nametnuti nekoliko liberalnih zakona, poput onog interkonfesionalnog o pitanjima vjerskog odgoja djece iz mješovitih brakova i načinu prijelaza iz jedne konfesije u drugu. Protukatolička politika Khuenovog režima dolazila je do izražaja i toleriranjem da pravoslavna Crkva razrješava mješovite brakove, odnosno brakove onih katolika koji nakon katoličke ženidbe prelaze na pravoslavnu vjeroispovijest. Ovo je još jedan dokaz kako je Khuen punih 20 godina liberalizam i manjinske Srbe koristio za svoje nasilno vladanje nad Hrvatskom… Situacija u svezi uvođenja građanskog braka i cijela reforma ispravno je protumačena kao instrument za postupno uklanjanje katoličke vjere kao temeljne podloge hrvatstva, na način da se ugrozi obitelj kao osnovna jedinica hrvatskog društva, a Posilović je odlučio ne dopustiti ostvarenje takvih nakana“, poručio je predavač te u nastavku istaknuo kako se Posilović protiv toga borio i tako što je potaknuo svećenstvo na angažman na izborima za Sabor 1897. godine, a koji su pokazali da je Katolička Crkva društveno utjecanja institucija i prava politička snaga.

U crkvi sv. Petra misu za nadbiskupa Posilovića predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s gospićko-senjskim biskupom Milom Bogovićem i brojnim svećenicima.

Nakon predavanja, u crkvi sv. Petra misu za nadbiskupa Posilovića predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s gospićko-senjskim biskupom Milom Bogovićem, generalnim vikarom Sisačke biskupije mons. Josipom Ćorićem, kancelarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i brojnim svećenstvom.

U homiliji biskup je naglasio kako svi jasno nadbiskupu Posiloviću pripisuju rodoljublje i brigu za promicanje kulture, tj. hrvatskog jezika, znanosti, umjetnosti, graditeljstva, socijalnih pitanja, pomaganje siromaha te je zanimljivo kako je u njegovo vrijeme to bilo i javno pozdravljeno i hvaljeno. “Danas međutim, kada crkveni ljudi i Crkva u cjelini nastoji pomagati svome narodu -na području kulture, znanosti, umjetnosti, arhitekture – to se ne pozdravlja, to se proglašava uplitanje u svjetovnost države i državnih institucija, te se pod svaku cijenu želi obraniti od Crkve  njihovu sekularnu autonomiju. I mene osobno to susreće i moram priznati da se tome ne malo čudim. Sjećam se kako sam odgovorio jednom književniku – koji je već javno najavio da će protestirati ako se Sisačka biskupija zauzme za neke kulturne inicijative. Naime, pitao sam ga: zašto Vi mislite da je Crkva a priori nekulturna institucija? Pa zar nije većinu kulturnog nasljeđa i utemeljila i stjecala upravo Crkva u Hrvatskoj? Pogledajmo jednog Strossmayera, Stadlera, sjetimo se Boškovića, Marulića i tolikih velikih ljudi hrvatske Crkve ali i kulture! Čini mi se često kao da živimo u vremenu zaborava i izvrnutih vrijednosti. Možda je baš zato dobro sjetiti se danas velikana i hrvatske kulture i Crkve u Hrvatskoj, nadbiskupa Josipa Jurja Posilovića koji povezuje ta dva područja, koja i treba povezivati jer nikada niti nisu bili rastavljena, ali na žalost danas ima mnogo onih koji bi ih htjeli ne samo rastaviti nego i suprotstaviti pa i sukobiti. Katoličko je načelo uvijek bilo: ne ‘ili – ili’, nego ‘i – i’! Neka nam u tim nastojanjima, i našoj Sisačkoj biskupiji, i ukupnoj Crkvi u Hrvatskoj, pomogne svijetli primjer nadbiskupa Posilovića, čovjeka velike vjere, i ujedno široke kulture i domoljublja”, zaključio je biskup Košić.

 Tekst i fotografije: Ured za odnose s javnošću Sisačke biskupije