Nakon uvodnih razmatranja o osnovnim smjernicama hrvatske povijesti u usporedbi s europskim okruženjem u „dugom“ 19. stoljeću, raščlanjuje se važnost jednakosti pred zakonom i modernih komunikacija u procesu oblikovanja europskih nacija s obzirom na umrežavanje svih pripadnika jednoga naroda okomito i vodoravno i s posebnim uzimanjem u obzirom stoljetnog oblikovanja hrvatske nacije od elitnog kruga preporoditelja oko Ljudevita Gaja do masovnog seljačkog pokreta pod vodstvom Stjepana Radića. Budući da je Hrvatska u očima mađarskih prvaka bila zemljopisni pojam, a ne politički subjekt, nije bilo moguće izbjeći hrvatsko-mađarski rat 1848./1849., a poslije razdoblja novoga apsolutizma sastao se Hrvatski sabor 1861. i zatražio ustav, državnu samostalnost i teritorijalnu cjelokupnost. Ujedinjenje hrvatskih zemalja bio je osnovni cilj svih hrvatskih političkih stranaka, no razlika je bila u predodžbama kako to postići. Liberalni narodnjaci tražili su oslonac u južnoslavenskom okruženju, samostalni narodnjaci u pogodbama s Austrijom, pravaši u vlastitim narodnim snagama, a unionisti u „poštenoj uniji“ s Ugarskom kao pretpostavci za nacionalni razvitak, ustavni poredak, autonomiju i teritorijalnu cjelokupnost. Nagodbom 1867. i 1868. uređeni su austro-ugarski i hrvatsko-ugarski odnosi za sljedećih pola stoljeća, tijekom kojih se oblikovalo hrvatsko građansko društvo na putanji klatna između Srednje i Jugoistočne Europe. Autokratska vladavina bana Khuena Héderváryja bila je u službi čuvanja dualističke ravnoteže između Beča i Budimpešte, ali je režim poticao gospodarske iskorake i kulturni napredak koji je utjecao na širenje hrvatske nacionalne misli, a samo 2% Hrvata znalo je jezik naroda s kojim su živjeli u državnoj zajednici. Austro-Ugarska je u doba Franje Josipa bila uređena i uljuđena država, ali je dualizam bio zapreka za ujedinjenje hrvatskih zemalja pa su Hrvati tražili izlaz u federalizmu, trijalizmu i jugoslavizmu. U Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska se raspala, a Hrvati su 1918. ušli u južnoslavensku državu.

Temelji moderne Hrvatske. Hrvatske zemlje u „dugom“ 19. stoljeću, ur. Vlasta Švoger, Jasna Turkalj, Zagreb, 2016., str. 1-346 + 559-706.

Cipek, Tihomir – Matković, Stjepan, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914., Zagreb, 2006.; Povijest Hrvata. Druga knjiga. Od kraja 15. st. do kraja Prvoga svjetskog rata, Zagreb, 2005., str. 345-650; Pavličević, Dragutin, Hrvatske kućne/obiteljske zadruge I. (do 1881.), Zagreb, 2010.; Stančić, Nikša, Hrvatska nacija i nacionalizam u 19. i 20. stoljeću, Zagreb, 2002., str. 71-209.; Šidak, Jaroslav i dr., Hrvatski narodni preporod. Ilirski pokret, Zagreb, 1990.

1. Redovito pohađanje nastave – prisutnost na najmanje 70% nastave prema studijskom programu i izvedbenom nastavnom planu;
2. Uredno izvršene seminarske obveze – pripremljeno izlaganje te predana i prihvaćena pismena verzija seminarskoga rada;
3. Stjecanje minimalnog uspjeha od 35% tijekom nastave unutar zadanih nastavnih aktivnosti – ostvareno kumulativno.

1) Nastavne aktivnosti – seminarske obveze; 1. kolokvij (pismeni) i 2. kolokvij (pismeni)
2) Završni ispit (usmeni).

Brojčana ljestvica ocjenjivanja studentskog rada je:
dovoljan (2) – 50-64,9%
dobar (3) – 65-79,9-%
vrlo dobar (4) – 80-89.9%
izvrstan (5) – 90-100%

Način stjecanja ocjene:

a) Nastavne aktivnosti – 70% ocjene

• seminarske obveze – 20%
• 1. kolokvij – 25%
• 2. kolokvij – 25%

b) Završni ispit – 30% ocjene (za prolaz je nužno riješiti 50% ispita)

• usmeni ispit – 30%