U sklopu terenske nastave, mi studenti povijesti Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, posjetili smo Vukovar, hrvatski grad heroj, te sa ostalim građanima obilježili dvadesetu godišnjicu pada toga grada.
Na put smo krenuli ispred zgrade Sveučilišta u ranim jutarnjim satima, a put su vodili naš rektor Željko Tanjić i profesor Ivica Miškulin. Stigavši u Vukovar posjetili smo bolnicu i muzej u njoj koji dojmljivo prikazuje svakodnevnicu kako bolničkog osoblja, tako i ranjenih vojnika, te civila, trudnica i novorođenčadi u danima opsade Vukovara. Slike i prizori iz bolničkog muzeja svjedočanstvo su herojstva medicinskog osoblja vukovarske bolnice predvođenog doktoricom Vesnom Bosanac. Nakon što smo se kod križa na Dunavu u molitvi sjetili svih poginulih vukovarskih branitelja, ali i svih ostalih hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu, vratili smo se do bolnice gdje je počeo program obilježavanja dvadesete godišnjice pada Vukovara pod nazivom “Hrabri ljudi”. Uskoro je krenula povorka od bolnice prema memorijalnom groblju. Bilo je dojmljivo biti dio tog velikog mnoštva koje je pristiglo iz svih krajeva Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine. U sjećanje se posebno urezuju lica vidljivo dirnutih Vukovaraca dok je mnoštvo gromo glasno pjevalo “Oj hrvatska mati nemoj tugovati…”. One razrušene ulice sa snimaka iz 1991. bile su sada ispunjene hrvatskim trobojnicama, šahovnicama i domoljubljem. U sjećanje se urezuje i studen koja je prodirala do kostiju, no znajući zbog čega smo tu nije bilo teško prihvatit tu malu žrtvu. Kako je bilo onim hrabrim ljudima po ovakvoj hladnoći, s puškama u ruci, danonoćno čuvati grad? Vjerujem da je i njima takav napor bio zanemariv kad su znali što rade, kad su znali da brane slobodu. Stigavši do groblja sudjelovali smo na svetoj misi, a nakon mise zapalili smo svijeće kod središnjeg spomenika i na grobu Blage Zadre.
Bio je ovo prvi zajednički put našeg mladog Sveučilišta, pa stoga možemo reći da je ovo bio i povjesni događaj za naše Sveučilište. Za kraj bi se osrvnuo na riječi našeg rektora koji je, obraćajući se studentima, povezao Vukovar i Hrvatsko katoličko sveučilište. Zasluga je naših branitelja što se danas možemo zvati i hrvatskim i katoličkim sveučilištem. Njihova je zasluga što danas slobodno studiramo, te ja naša obaveza sada, a bit će i onda kada stasamo u prave povjesničare, promicati i braniti istinu o Vukovaru, te istinu o Domovinskom ratu.
Student 2. godine Antun Kovčalija
