O korespondenciji i obiteljskom svakodnevlju

doc. dr. sc. Valentina Janković Barbarić

„Kada bismo se mogli približiti jednoj od kuća iz prošlosti, kada bismo mogli otvoriti njezina vrata te, a da nas nitko ne primijeti, proviriti unutra ili čak ući u nju i promotriti njezinu unutrašnjost (…) kada bismo mogli vidjeti što njezini stanovnici čine; (…) što bismo vidjeli?“ Citat je ovo iz knjige Raffaelle Sarti kojim autorica čitatelja uvodi u studiju i istraživanje materijalne prošlosti Europljana u ranom novom vijeku. Baš poput ovog neprimjetnog promatrača štono mu odškrinuta imaginarna vrata omogućuju uvid u neodređeni stvarni prošli trenutak nekih u zaborav vremena potonulih ljudi te njihovog odavno nestalog životnog prostora, istraživačica i čitateljica osobne korespondencije, osobnih poruka i dopisivanja otprije tri stoljeća članova jedne plemićke obitelji, ta znatiželjnica koja prelistava nekoć osobnu, intimnu ostavštinu ne bi li rekonstruirala i analizirala njihovu životnu stvarnost, mora se osjetiti dionikom njihova svakodnevlja – emotivnog, duhovnog i materijalnog.

Ta obitelj nazivala se Chernkoczy, pripadala je redovima plemstva Zagrebačke županije, čiji su se muški potomci istaknuli u vojnim i javnim županijskim službama. Osim patrimonija na području današnjega Črnkovca i šire okolice Zagreba, zemljišna dobra posjedovali su i drugdje na području Hrvatskog zagorja. Na prijelazu u 18. stoljeće najistaknutiji muški član spomenute obitelji bio je Franjo Antun, sin Ladislava – pomilovanog suučesnika Petra Zrinskoga u hrvatsko-ugarskoj magnatskoj uroti. Franjo Chernkoczy bio je oženjen Elizabetom Barbarom, plemkinjom iz obitelji Gereczy. Njezin otac Stjepan obavljao je službu banskog konjaničkog kapetana. Jedna od njezinih sestara, Terezija, bila je udana za Baltazara Patačića, budućeg baruna, savjetnika Ugarske dvorske kancelarije i osnivača „Društva vinskih doktora pinte“. Elizabeta Barbara bila je rođena je oko 1670. Za supruga Franju udala se vjerojatno oko 1686. uz prethodnu papinsku dispenzu jer su obitelji višestrukim ženidbenim vezama bile u srodstvu. Supružnici Franjo i Elizabeta bili su roditelji petero djece, no djetinjstvo su preživjeli samo sin Kristofor Josip te njegova sestra Ana Marija Magdalena.

Franjo je stekao obrazovanje na Sveučilištu u Grazu, gdje je studirao zajedno s bratom Gabrijelom. Najprije je bio časnik u banskoj postrojbi te je sudjelovao u sukobu s Osmanlijama prilikom oslobađanja Virovitice 1695., u vrijeme Velikoga rata za oslobođenje. Kasnije je obavljao niz vojnih i javnih službi, među kojima se ističu služba pukovnika te zapovjednika Zrina, podžupana Varaždinske županije, kao i sudjelovanje u povjerenstvima i poslanstvima redova i staleža Hrvatskoga sabora na Dvoru. Dobio je i počasnu titulu dvorskoga carskoga savjetnika, nakon čega je obitelj zaradila darovnicu na imanje Stražeman u netom od Osmanlija oslobođenoj Slavoniji. Često je i dugotrajno izbivao od kuće, a u poslovnom i privatnome životu najbolji prijatelj bio mu je šogor Patačić u čijoj je „Pinti“ bio jedan od članova. Elizabeta Barbara je pak u vrijeme dugotrajnih i mnogobrojnih suprugovih odsustava bila angažirana gazdarica i revna ravnateljica obiteljskih poslova i gospodarenja na imanjima, brižna majka i voljena supruga te aktivna sudionica obiteljskih i širih društvenih događanja. Nakon suprugove smrti u siječnju 1706., postala je tutorica svoje malodobne djece. Stalno je iznalazila načine da očuva njihova posjedovna prava spram drugih pretendenata na obiteljske posjede opterećene dugovima. Nastojala je unovčiti plodove sa svojih zemljišnih dobara prodajom žita, vina, meda i konja.

Franjin i Elizabetin sin Kristofor (od milja nazivan Tofica) rođen je vjerojatno 1692. U profesionalnoj karijeri, prepun društvenog potencijala, gotovo je slijedio očev put. Naslijedio je njegove službe i zvanja, poput brojnih tada perspektivnih potomaka hrvatskih plemićkih obitelji egregius-a i perillustris-a dominusa željnih društvenoga prestiža koji su težili socijalnom usponu, novim posjedima i materijalnom blagostanju, tituli baruna i grofa te časnoj naslovnoj poziciji carskog savjetnika, nastojeći zadobiti patronatstvo kakvog austrijskog ili ugarskog pripadnika visokog plemstva – brakom ili službom, kako bi dobili priliku za kakav dvorski, komorski ili kancelarijski položaj. Kristofor je bio podžupan Zagrebačke županije. Obnašao je dužnost ablegata staleža i redova na Dvoru te je bio izaslanik na zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu. Bio je kapetan postrojbi banskog banderija i član Patačićeva društva „Pinte“. Naslijedio je veliki dio očevih posjeda u čijem upravljanju mu je pomagala angažirana majka. Imao je sestru Ana Mariju koja je rođena oko 1696. te je kao djevojčica ušla u samostan zagrebačkih klarisa, u kojemu joj je uzdržavanje pomagala majka da bi tamo bila „navučavana“ i kasnije postala abatisa Kristina.

Njihova obiteljska korespondencija, napose ona između spomenutih dvoje supružnika, te međusobna konverzacijska prepiska koju su razmjenjivali ne pripada u red učenih rasprava ili službene institucijske korespondencije pisanih latinskim jezikom ili pak učtivih dosjetki i kićenih fraza francuskih konverzacijskih priručnika. Baš poput e-mailova ili poruka preko različitih aplikacija koje danas svakodnevno šaljemo supružniku, prijatelju, roditeljima, djeci, znancima, kolegama s posla, radi se o razgovornom stilu, u slučaju ovih Chernkoczyja – svakodnevnom idiomu domaće, materinje, tvrde i opore obiteljske kajkavštine. Za razliku od učene latinštine ili vojne njemštine banskih krajišnika i habsburških vojnih krugova, kakvima je bez sumnje tijekom svoje naobrazbe na sveučilištu te tijekom vojne i službe na Dvoru bio vičan Franjo, Elizabeta Barbara vjerojatno je poznavala jedino hrvatski jezik – odnosno jedan njegov izričaj prevladavajući u sredini u kojoj je rođena. Moguće i ponešto latinskog potrebnog za razumijevanje bogoslužja i snalaženje u obiteljskim, institucijskim i sudskim ispravama. Svoju su konverzaciju u obliku pisama slali pri svakom odlasku poštanske kočije, bilo zamrznutim uslijed zime ili blatnjavim i natopljenim od jesenskih kiša cestama i putovima. Pisali su poruke pri svakom saznanju o odlasku rodbine ili članova njihova društvenog kruga prema Beču, Požunu ili pak nazad u Zagreb. Slali su ih u sanjive, seoske kurije i dvorce natopljene mirisom zemlje u središtima njihovih imanja. Ta međusobna razmjena poruka u obliku pisama nije bila namijenjena tuđim pogledima, već ispisivana u službi informiranja, obavještavanja, međusobnih savjeta, iskazivanja nježnih emocija ljubavi i intimnih ispovijesti između supružnika, ljubavi prema djeci, prijekora zbog usamljenosti i nedostajanja. Prepuna je traženja savjeta i pozivanja na dogovor oko ključnih obiteljskih odluka. Obiluje izvještajima o obavljenim poljodjelskim radovima, oranicama, livadama, vrtovima imanja, o prodanim količinama vina i meda, o kretanjima cijena i odlaska na sajmove. Informira o društvenim kretanjima i glasinama, javlja o smrtima i rođenjima, opisuje bolesti i tegobe, brige, strahove i vremenske prilike o kojima ovisi komunikacija i toliko željeni urod sa zemljišnih dobara. Brižna su tu i prijekorna pisma majke sinu, nježne i bogobojazne čestitke abatise skrivene iza samostanskih zidova bratu, drhtav, brzinski, možda od straha i uzbuđenja rukopis sina koji i ne znajući piše jedno od posljednjih svojih pisama majci, javljajući joj iz tabora blizinu neprijatelja i uvjete na bojištu.

Te e-poruke 18. stoljeća nisu bile namijenjene javnosti, već samo oku i ruci primatelja. Pa ipak, danas ih lista ruka i čita oko osobe nepozvane u tu intimu. Postale su gradivo, predmet izučavanja. Namijenjene brzom prenošenju poruke i informacije, bez težnje da ikada budu više od toga, ne nadajući se da će ikada, osim kojim slučajem, biti izložene pogledu suvremenika, pružaju te e-poruke 18. stoljeća nepatvorenu i bez promišljanja oslikanu, sirovu i surovu sliku obiteljskog svakodnevlja. A koliko je zapravo zanimljiv bio put tih pisama. I koliko je povjesničarki drago da je supruga sačuvala suprugova pisma, možda umotana vrpcom na dnu neke stare škrinje, sačuvana do te mjere da su nakon njezine smrti, zajedno s drugom ostavštinom suprugove obitelji ta ista pisma postala dio arhivskog fonda obitelji njenoga drugog supruga. Koliko je zanimljivo da su suprugina pisma, nerijetko napisana u žurbi i ispisana po marginama u nedostatku pisaćeg papira kojega je pozajmila od lokalnog župnika, adresirana na Hrvatski kolegij stizala u Beč, gdje je obavljajući poslove na Dvoru jedno vrijeme stanovao njezin muž. Tamo pročitana bila su pomno spremljena u putnu torbu njezinog supruga i na leđima nekoliko konja, koje je njen suprug izmijenio u gostionicama na putu kući, našla se ponovno tamo gdje su i nastala, na stolu radne ili družinske sobe obiteljske kurije u Zaboku, Konjšćini, Turnišću ili Novome Marofu. Fizički su to i opipljivi svjedoci mentaliteta, duhovnih stanja i opisa materijalnoga, različiti od lako dostupnih, potrošnih, brzinskih i u virtualnome svijetu nastalih današnjih oblika komunikacije.

No što se može istraživati u nečijoj korespondenciji? Što ona istraživaču može ponuditi i kako joj pristupiti? Što sadrže mailovi i poruke Chernkoczyja supružnika i njihove djece s kraja 17. i u prvoj četvrti 18. stoljeća. Zašto su povjesničarki zanimljivi? Ova vrsta korespondencije opisuje mentalitet vremena te omogućava dublje poimanje i spoznavanje povijesne stvarnosti stvaratelja pisama te primatelja-adresata kojemu je isto upućeno. Otvara pregršt istraživačkih tema, pobliže ocrtava i dopunjuje povijesne spoznaje o vremenu u kojemu su nastala. Svjedoči o postojanju i sudbinama anonimnih konjušara, inoša sluškinja, španova, krojača, trgovaca, svećenika i redovnika, liječnika i barbera, govore o elitnom društvenom krugu plemićkih pojedinaca Patačića, Orehoczyja, Vojkovića, Erdödyja, Draškovića i njihovih supruga, banova i banica, turopoljskih Pogledića i Malenića, govore o vezama sa zagrebačkim biskupima i prelatima, redovnicima i redovnicama, domaćim i stranim vojnicima te časnicima na pograničju krajina ili u redovima monarhijske vojske. Ova korespondencija otvara teme iz povijesti liječništva i ljekarništva, društvene umreženosti, shvaćanja uloge pojednih članova obitelji, značaja bračnih veza, načina privređivanja i ekonomike plemićkih posjeda, emocionalnog i materijalnog svakodnevlja – odnosa među članovima obitelji, načina njihovog međusobnog ophođenja, imenima od milja ili nadimaka, prehrane, odijevanja, stanovanja, duhovnosti i pobožnosti, načina obilježavanja crkvenih i privatnih svečanosti, blagdana i godova. Svjedoči o načinima kominiciranja i putovanja, o klimatskim i vremenskim uvjetima. Ponekad svjedoči o situacijama koje unatoč tristogodišnjem vremenskom procjepu zvuče tako blisko svakodnevno. U jednome pismu suprugu Franji Elizabeta Barbara navodi da ne želi otići na neko vjenčanje, zbog drugih osoba koje tamo ne želi sresti i uostalom zbog toga jer nema što obući za tu prigodu jer joj menten (gornji dio haljine) koju je dala izraditi u krojača, nije gotov.

Čitavu tu realnost najlakše je možda predočiti navodeći izabrane dijelove nekih od pisama koja su u različitim vremenskih razdobljima, u različitim fazama života i različitim životnim situacijama izmijenila četiri navedena protagonista obitelji Chernkoczy. Sve opisano nije jedina korespondencija koju su navedeni članovi obitelji primali i odašiljali, ovdje je predočen samo jedan njezin mali dio, isječci obiteljske dinamike i atmosfere. Iako se radio o idiomu kajkavskoga jezika osamnaestostoljetne središnje Hrvatske, nevještome je čitaču ovoga jezičnoga iskaza moguće ipak iz konteksta i duha pisma uhvatiti bit izrečenoga.

Kristofor Chernkoczy poginuo je u rujnu 1717. nedugo poslije pisma majci iz tabora u Mutnici, u blizini utvrde Novi u srazu s osmanskom vojskom. Njegovom smrću u muškoj je liniji izumrla obitelj Chernkoczy. Nekoliko godina ranije u nedostatku vlastitog potomstva adoptirao ga je, učinivši ga tako temeljem ove dobro uhodane i poznate prakse i strategije, nasljednikom roda i svojega patrimonija, njegov imenjak i rođak Kristofor Vragović, barun i posjednik Križovljana i Maruševca. Tragičnu smrt ovoga 25-ogodišnjaka slijedio je biološki nestanak dviju plemićkih obitelji. Elizabeta Barbara nakon sinovljeve pogibije, pritisnuta pravnim sukobom s pretendentima na posjede izumrlih Chernkoczyja zaklon je i zaštitu potražila u drugome suprugu. Udala se u ljeto 1719. za Nikolu Vojkovića, tadašnjega vojvodu utvrde Kamensko u Karlovačkome generaltatu, u obitelj s kojima su Chernkoczyji bili u srodstvu i dijelili nekadašnje zabočko vlastelinstvo. Umrla je u jesen 1722. Spomenute su nadživjeli jedino isusovac Baltazar, Franjin polubrat te njegova nećakinja opatica Kristina kojoj se trag u izvorima gubi početkom 30-tih godina 18. stoljeća.

Obitelj Chernkoczy bila je pokrovitelj župne crkve svetoga Martina u Ščitarjevu u blizini njihovog patrimonija Črnkovca. Sudeći prema oporukama i misnim legatima u obiteljskoj grobnici unutar crkve ukopani su supružnici Elizabeta i Franjo te njihov sin Kristofor zajedno s drugim pretcima iz obitelji. Danas na ulazu u crkvu postoji spomen ploča u čast opatice Kristine i isusovca Baltazara. U istoj župnoj crkvi danas više ne postoje vidljiv tragovi koji bi upućivali na mjesto ukopa supružnika Chernkoczy, pokrovitelja za života župne crkve, i svjedočili o njihovome posljednjem počivalištu.