Jer Božić prebiva u srcu svih dobrih riječi
Kad su ljudi, tko zna kada, odlučili graditi kulu do neba, živjeti izvan svojih dana i srca, ili – ako je to uopće moguće – iznad njih, Bog im je pobrkao jezike.
Učinio je to da bi ih potaknuo da krenu jedni drugima – a po tome i njemu – ususret.
No dogodilo se da su ljudi krenuli jedni protiv drugih i da se nisu razumjeli i ne samo kada su govorili različitim jezicima, nego i kada su govorili istim jezikom.
Jer nisu progovarali iz srca.
Jer se nisu obraćali srcima.
I Bog je odlučio poučiti ih govoru srca.
Znao je da postoji samo jedan način da to postigne. Ili da to, barem, pokuša.
Odlučio je roditi se među njima – među nama – kao dijete.
Kao dijete ljudi poput nas:
i ljudi koji idu jedni drugima ususret,
i ljudi koji stoje jedni drugima nasuprot.
Otada je Božić temeljni govor ljubavi.
Kojim god jezikom govorili, ako im je Božić u srcu, ako im je u mislima i postupcima, ljudi će se posve jednostavno, i bez riječi razumjeti.
Ako im je Božić u srcu, žarit će vedrinu i mir.
I neće se plašiti ići ususret.
I njihove misli i njihov hod nikada neće biti protiv ikoga.
Jer Božić prebiva u srcu riječi brižnost i smjernost.
I riječi kao što su obasjati, bdjeti, obdariti, prigrliti.
U srcu svih dobrih riječi.
I ne oklijeva sjediniti se s njima, kao sa zemljom, da bi se Božić umnožio.
I donio rod. I ne samo stostruk. I ne samo za neke. I ne samo za ponekad.
Božić govori tišinom prostranijom od zemlje.
Tišinom koja uvodi u raspjevanu nepreglednost dodira zemlje i neba.
I ta tišina poznaje sve strune ljudske duše.
I budi ih lahorom svoje bliskosti.
Jer, kao da ništa nije jednostavnije od toga, proniče ljudskost.
I obnavlja je, uvijek iznova.
U susretu koji nije moguće doreći.
Stjepan Lice