Bogatstvo okusa

prof. dr. sc. Ivan Majnarić

Nedavno se pojavila billboard reklama prehrambenog artikla koji slavi 50 godina postojanja. Na nekakvom stolu ili šanku relativno dobrostojećeg stana leži djevojka u trikou za vježbanje (u stilu filma Dirty dancing) s rolšuama na nogama te vodi razgovor telefonom s okruglim fizičkim brojčanikom i slušalicom na žicu. Ispred nje se nalazi pladanj za serviranje s prehrambenim artiklom, a krajem i slogan koji ukazuje da je riječ o 50-godišnjici. Prosječnom promatraču opsjednutom konzumerizmom još jedna u nizu reklama, historičaru pak (ili barem meni) neprimjereno projiciranje sadašnjosti u prošlost pri čemu se za potrebe profita u sadašnjosti, prošlost iskrivljuje i prilagođava. Reklama otvara brojne anakronije, od onih jednostavnih (npr. postojanje prikazanog tipa i stila odjeće, obuće, osobnog izgleda i izgleda interijera 70-ih godina 20. stoljeća), do onih vjerojatno složenijih. Naime, reklama projicira sliku određenog stila života koja poručuje da je taj stil 70-ih godina 20. stoljeća – poput prehrambenog artikla kojeg reklamira u sadašnjosti – bio dostupan svima. Međutim, tada taj stil života kojem reklama pripisuje zaigranost, mladost, bezbrižnost – upravo kakvi bi valjda danas trebali biti najčešće iščekivani izjelice parizera – i u svojoj srži imućnost, baš i nije bio opće dostupan. Naprotiv, (kao i parizer) uživali su ga rijetki. Možda je upravo imućnost, odnosno bogatstvo skrivena poruka reklame. Ne bilo kakvo bogatstvo, nego bogatstvo okusa.

Kako bilo, posljednjih se godina konzumerizam usmjerio na vješto iskorištavanje ljudi gdje su najtanji (ili najširi). U stilu Lemons Speech (monologa iz igrane serije The Fall of the House of Usher) svjedočimo kultizaciji prehrambenih namirnica, kulinarstva i umijeća kuhanja. Od mjesta koja se diče ekskluzivnošću do seoskih veselja, prošlost se iznova prodaje u tanjuru: „renesansni festival“ s ponudom „srednjovjekovnog jela“: tripice u paradajz sosu. Bogatstvo okusa uz kakofoniju povijesti. Ukoliko se odstrani masovnost i konzumerizam, utoliko potraga za unikatnim bogatstvom okusa nipošto nije posebnost današnjeg doba.

Što se tiče hrvatskog srednjovjekovlja izvorni tragovi o tome nisu toliko rijetki, no ako nije riječ o inventarima dobara zapisanim u okviru izvršenja oporučnih odredbi preminule osobe, rijetko se nalaze okupljeni na jednom mjestu. Do njih je potrebno doći iščitavanjem mnogobrojnih stranica različitih tipova srednjovjekovnih pisanih izvora. Zato se takvi podatci najčešće bilježe usputno kroz duži niz vremena, u okviru istraživanja različitih tema. Upravo je stoga „grozd“ podataka sačuvan u kasnosrednjovjekovnim zapisima rashoda grada Splita tim vrjedniji. Najviše je tih podataka sačuvano iz drugog desetljeća 15. stoljeća, konkretnije iz ljeta 1414. Tada je zbog nesigurnih prilika između Mlečana i hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog istančana diplomacija bila krajnje neophodna. Ta je diplomacija, kao i inače, uključivala nusprodukte koji su na različite način mogli pridonijeti ozračju dobre volje u nakani postizanja željenih ciljeva. Prehrambene namirnice i mirodije bile su upravo jedan od tih nusprodukata, a splitski slučaj bilježi one koje su usmjeravane prema dvorovima hrvatskih velikaša i kraljevskih službenika u bližem ili daljem zaleđu grada.

S obzirom na propusnost istočnojadranskog obalnog grada kao točke razmjene dobara s mora i kontinenta, prisutnost raznolike robe za trgovačku razmjenu ondje je bila uobičajena pojava. U tom se kontekstu dovoljno podsjetiti na pokretnine u posjedu zadarskog suknara Mihovila iz druge polovice 14. stoljeća, poput seta za šah, dječjih igračaka, Danteove Božanstvene komedije, ili na različito luksuzno platno u dućanu zadarske trgovkinje Fumice Salvagnele iz prve polovice 14. stoljeća. Što se tiče luksuznih prehrambenih namirnica i mirodija oboje su posjedovali šećer, papar, klinčiće, šafran, tamjan, đumbir, kim, cimet, itd. Istraživanja kasnosrednjovjekovnih pokretnina svjedoče pak što je bilo dio uobičajenog kuhinjskog inventara. Ražnjevi, roštilji, tave, naćve, sita, kotlovi, lanci, kuke, pokretne šipke za kamine ili peći, tronošci, ribeži, mnogobrojni tipovi posuda za različite namjene, različiti tanjuri (pa i luksuzni kositreni), žlice, srebrne vilice, noževi različitih namjena, sjekirice, šalice, sve se to rabilo za pripremanje ili konzumiranje hrane. Podjednako su istraživanja pokazala interijer i smještaj kuhinje unutar gradske kuće. U svakom slučaju, čuvanje, priprema i konzumiranje hrane u srednjovjekovlju jedno je od područja koje je vrlo dobro obrađeno u svjetskoj medijevstici te je literatura o tome iznimno opsežna.

Vraćajući se spomenutom „grozdu“ splitskih podataka i razmatranju zašto su ti podatci zanimljivi, potrebno ih najprije ugrubo navesti. Među inim prehrambenim namirnicama i mirodijama kao osobito zanimljivi izdvajaju se troškovi za ocat, papar (pro piperis) đumbir (pro zinziberis), šafran (pro zafrano), jaja (pro ouis), trešnje (pro ceresis), dinje odnosno pipune (pro melonibus, pro peponibus), naranče (pro naranciis), lješnjake (pro auellanis) i med (pro melle), a često se uopćeno spominju i slatkiši (pro confecto). Najčešće namirnice konzumirane u nebrojenoj količini bili su janjetina, jaretina, sve vrste mesa uopće, riba i kruh. Većina toga bila je namijenjena banu Ivanišu Nelipčiću, no ponešto je bilo upravljeno i kaštelanu Klisa, ali i predano poslanicima koji su putovali u Ugarsku. Razni plemići zaleđa uglavnom su čašćeni mesom, kruhom i vinom u raznolikim prigodama.

Iz svega toga mogu se potvrditi neke već historiografski znane tvrdnje, ali i otvoriti nova razmatranja. Potvrđuje se orijentiranost cetinskog kneza k Splitu te trajna potreba dobrih odnosa grada s velikašima zaleđa, za što je grad uobičajeno izdvajao dio svojih izdataka. No, ono što mi se ovom prilikom čini bitnije jest natruha stvarne količine vrijedne robe koja je kolala Splitom, pa i istočnojadranskom obalom, od druge polovice 14. stoljeća nadalje. Čini se da vrijedna i luksuzna roba nije bila isključiva odlika ili monopol umješnih trgovaca, nego je postupno postajala dodatna vrijednost na uloženi kapital. Čitavu bi stvar u budućnosti bilo potrebno potanje historiografski istražiti.