Isus se uputi na Maslinsku goru.U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sâm – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Rembrandt, Christ and the Woman Taken in Adultery | izvor: https://bit.ly/3K8EDY4

Promotrimo prvo pismoznance i farizeje – oni dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Kažu da Zakon naređuje takve kamenovati. To je istina. Ali oni prešućuju jednu stvar: isti Zakon predviđa navedenu kaznu ne samo za ženu, nego i za muškarca zatečenog u istom činu. Ovdje se već daje naslutiti kako njihove namjere nipošto nisu pobožne – iz revnosti prema Zakonu koja da bi ih izjedala – nego se, koristeći poziciju moći i utjecaja na kojoj se nalaze, žele iskaliti na Isusu i pripremiti mu stupicu. Sâm evanđelist ovo primjećuje i dodaje napomenu: To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

A kako Isus reagira na navedene provokacije? On se sagne pa stane prstom pisati po tlu. Drugim riječima, Isus ih ignorira. Ne obazire se na njih. On nipošto nije naivan da bi „nasjeo“ na takvu bezočnu podvalu. Kad napokon progovara (i tim im se riječima suprotstavlja) on to čini na jedan blag i umirotvorujući način. Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. Ovo rekavši, Isus prisutnima otvara jedan prostor koji za njih može postati prostor istine i prostor ljubavi. Kada se oni sami zagledaju u sebe i spoznaju da su grešni, imaju prilike stupiti u istinu i vidjeti da nemaju pravo drugoga osuđivati, a kamoli ga bezobzirno iskorištavati za vlastite obračune s drugom osobom. Oni se stoga udaljuju. A Isus ih nije osudio, nije ih izgrdio: jednostavno im je odlučno a opet tako blago da priliku da uđu u prostor istine.

Naposljetku ostaju sami Isus i žena. Zanimljivo je u ovom odlomku da evanđelist nikad ne govori preljubnica (što se nažalost zna naći i u našim liturgijskim knjigama, a pogotovu u nekim pobožnim razmatranjima ili katehezama!), nego uvijek – žena. Čovjek pred Bogom i pred Isusom uvijek ostaje čovjek, bez obzira na svoje grijehe. To je čovjek koji je počinio neki grijeh – ne preljubnik, nego čovjek koje počinio preljub, ne kradljivac, nego čovjek koji je ukrao, itd. I sada Isus na samo ovoj ženi govori riječi oslobođenja i poticaja: Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti. Primijetimo: Isus oslobađa ovu ženu bez da je evanđelist i na kojem mjestu naznačio kako se ista kaje – nigdje nema naznačeno da se žena kaje za počinjeno. Istina budi, tko zna je li, obzirom na motivaciju farizeja i pismoznanaca, ova uopće i bila počinila ono za što ju se tereti, ali da ni tu ne pretjeramo u pretpostavkama, dovoljno je primijetiti da Isusov izraz otpuštanja dolazi prije bilo kakvog potencijalnog izraza kajanja! Božja ljubav, njegovo milosrđe – oni nas pretječu! Bog se pokazuje kao onaj koji ne samo da oprašta, nego ide prema nama opraštajući nam!

Vrlo radikalna slika koju ovo evanđelje prenosi – evanđelje za koje mnogi bibličari kažu kako je kasnije interpolacija u Ivanove spise, ali ujedno i odlomak koji se, Bogu hvala, uspio „progurati“ u kanon.

Bog nas u našim podvalama raskrinkava, ali blago: otvarajući prostor istine u koji možemo stupiti.

Bog je onaj koji nam ne samo oprašta – on ide prema nama opraštajući nam!