Tajnica Centra HBK za socijalni nauk Crkve doc. Dubravka Petrović Štefanac pojasnila je da se u Crkvi razlikuje uže i šire tumačenje pojma ‘politike’: “Što se tiče šireg smisla, to se odnosi na odgovorno društveno djelovanje koje samo po sebi jest i zadaća Crkve kao takve. Naime, ona prosuđuje, odgovara i prati sva ponašanja političkog predznaka koja se ne tiču samo religijskog karaktera, nego i dostojanstva čovjeka, njegovih prava i sloboda i koja zadiru u pitanja zajedničkog općeg dobra ili pitanja društvene pravde. Dakle, prati sve one izazove i probleme koje imaju etički predznak. To je sastavni dio poslanja Crkve koja sve procjenjuje u svjetlu evanđelja, želeći i taj politički poredak učiniti humanijim. A politički legitimitet u užem smislu strankama daju izborni rezultati, ali u dijelu u kojem se Crkva ne distancira od politike, one shvaćene u širem smislu toga pojma, legitimitet se dobiva odgovornim ponašanjem u državi, moralnošću, stručnošću i kompetencijama pojedinih osoba.”

Prof. dr. sc. Jerko Valković

 

Pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskome katoličkom sveučilištu prof. dr. Jerko Valković je naglasio da temeljni pristup Crkve politici, kao i općenito društvenom životu, jest upravo pod tim etičkim i moralnim vidom. “Crkvu ne zanima kako će, primjerice, funkcionirati pojedine političke stranke. Ali Crkva se itekako treba brinuti i stvarati ozračje kako će to utjecati na konkretnog pojedinca i općenito na društvo, imajući u vidu upravo tu ljudskost”, dodao je prof. Valković, citirajući poziv pokojnog pape Ivana Pavla II. da politički život konkretno doprinese kako bi naše društvo postalo humanije. “Ovaj se vid ispušta u brojnim političkim, ali i bioetičkim pitanjima. Misija Crkve je pružiti konkretne etičke i moralne smjernice svim ljudima dobre volje”, zaključio je prof. Valković.

Politolog i poslijedoktorand na Hrvatskome katoličkom sveučilištu dr. Jakov Žižić je na pitanje o tome ima li Crkva utjecaja na politička zbivanja naglasio da protuvjerski laicizam u Hrvatskoj ima korijene u nedavnoj totalitarnoj političkoj povijesti. “U svim drugim zemljama izjašnjavanje crkvenih predstavnika u javnosti je potpuno uobičajeno, u pluralnom društvu jer crkvena hijerarhija ima pravo govoriti o svemu. Očekuje se da laici sudjeluju u strankama, sindikatima i različitim organizacijama, jer su kršćani pozvani sudjelovati i davati kršćanski sadržaj javnom životu i boriti se protiv individualizma, ali i svih totalitarizama”, podsjetio je dr. Žižić.

S obzirom da dobra demokratska praksa podrazumijeva uključivanje što više sudionika u javni diskurs, prof. Valković je potvrdio da su pregovori Vlade i Crkve normalna i poželjna stvarnost. Potom je upozorio: “Socijalni nauk Crkve, ali ne samo kao nauk ili naučavanje, nego kao područje djelovanja rekao bih da je čak eminentno područje djelovanja vjernika laika. Ta svijest bi u Crkvi trebala puno više rasti. Zadnjih godina osjete se neke značajniji pomaci, ali zasigurno su pred nama još uvijek velike mogućnosti upravo djelovanja u tom pravcu. Naravno da je odgovornost hijerarhijske Crkve na svaki način promovirati ili stvarati ozračje u kojem će se djelovanje laika na ovom specifičnom njihovom području kudikamo više osjetiti, odnosno biti prisutno.”

Doc. dr. Dubravka Petrović Štefanac

 

“Postoji mišljenje da će se angažirati netko drugi. Neće”, dodao je dr. Valković i nastavio: “Kršćanin vjernik s pravom očekuje da određena osoba, za koju želi glasati, zastupa ili da se barem ne protivi nekim temeljnim smjernicama kada je riječ o nauku Crkve. Uvijek čovjek treba preferirati za onu osobu koja se zalaže za ostvarenje nekih moralnih vrednota, iako su s druge strane kod te osobe prisutne i neke manjkavosti.”

Dr. Petrović Štefanac podsjetila je da socijalni nauk Crkve neće – jer i ne može – dati sustavan, zaokruženi nauk o politici. Međutim, kako je rekla: “Politika koja stremi općem dobru je nešto što se može nazvati definicijom politike. Ako i Crkva teži spasenju čovjeka, odnosno općem dobru pojedinca i društva, vidimo da su im ciljevi isti. Jasno je da je vrlo važno naglasiti da postoje autonomija i različitost u djelovanju Crkve i politike. Spomenuta je Crkva kao hijerarhija i to je jedan od načina na koji se Crkva uključuje u odnos i angažira s obzirom na politička pitanja. Jednako tako, Crkvu čine i pojedinci s vlastitim službama, darovima i talentima. Kod nas to još nije dovoljno zaživjelo, ali možda je to prilika da se s te strane Crkva uključi ponovno, kao i devedesetih godina prošloga stoljeća, kada je polagala više nade u odgoj laika za politiku.”

Dr. Žižić je na izravno pitanje kojim političarima onda možemo dati svoj glas naglasio: “Teško je pronaći političku stranku koja bi u potpunosti odgovarala etičkim zahtjevima kršćanstva i Crkve. To je dosta teško, s obzirom da politika ipak ima neku svoju logiku djelovanja. Međutim, to ne znači da se kršćani trebaju kloniti politike, posebno demokratske, to nikako! Jednostavno, laici se moraju angažirati, jer ako se ne angažiraju, ako ne djeluju, situacija neće biti bolja.”

Dr. sc. Jakov Žižić

 

Ujedno je spomenuo istraživanja po kojima su hrvatskim biračima tri ključna čimbenika u izboru kandidata sposobnost rješavanja konkretnih problema, potom stranačka identifikacija te osobne kvalitete političara, iako je velik problem klijentelizam. Naglasio je da od političara uvijek i neumorno valja tražiti jasno izjašnjavanje o pojedinim temama i pri tome ne biti “uzak”. Potrebno je, naime, osim o svjetonazorskim pitanjima, saznati i istinski stav političara o, primjerice, porezima, socijalnim davanjima, načelu supsidijarnosti i drugim temama, ali takav pristup zahtijeva političko opismenjavanje.

Jedan od zaključaka emisije je da su demokratski izbori jedini način u ovoj našoj civilizaciji da se, u pluralizmu stavova, ovo naše društvo što bolje uredi.