U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.
Vi, dakle, ovako molite:
‘Oče naš, koji jesi na nebesima!
Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!
Kruh naš svagdanji daj nam danas!
I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!
I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga.’
Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.«
Danas molim Oče naš.
Uzimajući u obzir riječi ne blebećite, nakon što sam došao do zadnje riječi molitve, osluškujem koji je redak (ili čak koja je riječ) u meni posebno odjeknuo (odjeknula).
Ne blebećem, ne pokušavam bujicom riječi popuniti tišinu.
Ostajem pri odabranoj riječi, pri odabranom retku, i dopuštam da ona, tj. on, meni progovori.