U ono vrijeme: Dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: »Učitelju, dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Isus mu reče: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš:

Ne ubij!

Ne čini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoči lažno!

Ne otmi!

Poštuj oca svoga i majku!«

On mu odgovori: »Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.« Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: »Jedno ti nedostaje: idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.

Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: »Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!« Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: »Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje.«

Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: »Pa tko se onda može spasiti?« Isus upre u njih pogled i reče: »Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!«

izvor: https://bit.ly/3M2Erel

Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu…

Ovaj netko već zna zapovijedi. I ne samo da ih zna, taj netko ih i vrši. Vjeran je.

A sada želi više. I zato dolazi Isusu.

Ovaj pak, nakon što ga je pogledao (a Isusov pogled prodire u nutrinu osobe, dakle Isus ga sada i poznaje), ključno je da ga je i zavolio. Stoga riječi koje slijede treba primiti kao proizašle iz Isusove ljubavi za njega.

Tek tada taj netko će biti kadar učiniti korake na koje ga Isus poziva.

Prije, teško.

A i zašto bi? Ako nije uvjeren da onaj koji mu govori želi doista njegovo pravo dobro, da ono što mu govori nije neka smicalica ili varka – da Isus doista nema neku skrivenu agendu ili postotak koji ide njemu pa da to biva njegovom motivacijom – zašto bi poslušao?

Stoga, prvo i temeljno, netko se treba uvjeriti da ga ovaj Isus voli.