U ono vrijeme:

Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.

Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.

Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.

Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«

Domenico Fetti, The Parable of the Mote and the Beam | izvor: https://bit.ly/3HquCmS

Kako će onaj koji ne vidi voditi drugoga, kad sâm ne vidi?

Kako će onaj koji ne vidi pomoći drugome da progleda?

Kako će loše (ružno) stablo roditi dobrim (lijepim) voćem?

Zar nije za očekivati da dobar čovjek čini dobro, a zli čovjek da čini zlo?

Više-manje čine se rečenice izrečene u današnjem evanđelju očite valjanosti.

I što da se o njima onda dodatno kaže?

Možda ovako: fokus s drugoga trebam prebaciti na sebe.

Nisam pozvan drugome pametovati kako dobro ne vidi, nego se ja trebam propitkivati: to što vidim, vidim li dobro?

Ne trebam ja drugome docirati što ne valja, nego sam trebam sebe pitati: zašto ja ne donosim bolje rezultate (plodove)?

Ne trebam drugome moralizirati, nego sâm trebam raditi na tome da moja djela postaju bolja, moralnija, poniznija, punija ljubavi.

Jer cilj je donositi dobre plodove, biti osoba puna ljubavi – jer plodovima mogu nahraniti drugu osobu, jer ljubav mogu izliti na one kojima je potrebna (a svima je potrebna).

A da bih to činio trebam se prvo pozabaviti sâm sobom, i micati razne mrene, zastore, velika brvna što su se zabila u moje oči. A to je veliki posao!

Pa prionimo!