U ono vrijeme: Kad Isus i učenici dođoše u Betsaidu dovedu mu slijepca pa ga zamole da ga se dotakne. On uhvati slijepca za ruku, izvede ga iz sela, pijunu mu u oči, stavi na nj ruke i zapita ga: »Vidiš li što?« Slijepac upilji pogled i reče: »Opažam ljude; vidim nešto kao drveće … hodaju.« Tada mu Isus opet stavi ruke na oči i slijepac progleda i ozdravi te je mogao sve jasno na daleko vidjeti. Tada ga posla kući i reče mu: »Ne ulazi u selo.«
… izvede ga iz sela … Ne ulazi u selo.
Zašto Isus uzima slijepca za ruku i izdvaja ga od drugih?
Zašto ga izvodi iz sela?
Zašto mu naposljetku kaže da ne ulazi natrag u selo?
Isus nastavlja djelovati u snazi i sili Božjoj, on nastavlja činiti dobro ljudima – propovijeda, govori im Božje riječi, liječi, po njemu Bog dotiče svoj narod koji pati – Isus otkriva milosno lice Očevo.
A narod hrli njemu jer to čini.
Oni žele mesiju koji će ih osloboditi, koji je snažan i silan.
Mesiju će dobiti, ali ne onakvog kakvog su očekivali.
A izvući iz sela i reći da se ne ide natrag u selo možda je Isusov pokušaj da, ako ne obustavi, a ono barem uspori to gomilanje oduševljenja i želje za mesijom na način jake mišice i ruke koja liječi.
Jer, uskoro će Petar ispovjediti vjeru – da je Isus Krist, Pomazanik. Učinit će to Petar dobro. Ali, u pozadini će imati krivu sliku mesije. Isus će se oko te slike odmah s njime sukobiti i opetovano će govoriti kako mu je ići u Jeruzalem gdje će biti odbačen i ubijen. To će učenici teško prihvatiti.
To će ljudi teško prihvatiti, jer već su se navikli vidjeti Isusa silnog i snažnog.
Običaje (a selo je slika mjestâ gdje običaji pokazuju svoju moć i jakost) je teško promijeniti.
Zato Isus nastavlja činiti dobro, ali potiče da se ne ide u selo.
Teško će u tome uspjeti.
Tek eventualno nakon što ne samo bude odbačen i ubijen, nego nakon što žene u strahu pobjegnu od praznoga groba, će biti moguće pošemeriti neke duboko ukorijenjene običaje.
Na primjer onaj da mesija, Krist Pomazanik, ima silinom i snagom spasiti ljude.