U ono vrijeme: Isus ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: »Poslušajte me svi i razumijte! Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje.

Tko ima uši da čuje, neka čuje!«

I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: »Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te u zahod izlazi?« Tako on očisti sva jela.

Još dometnu: »Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka.

Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

izvor: https://bit.ly/3owGs8K

Nastavno na jučerašnju riječ, ova današnja istu produbljuje i ponovno pred nas donosi onu dobro znanu istinu: biti religiozan, slijediti određena pravila, ponašati se po zadanim obrascima (slijediti običaje), ne garantira i autentični, u vjeri izgrađeni odnos s Bogom i ljudima.

To jest, kao što i stvari koje primamo iz obredâ, običajâ i tradicije mogu u nas ući, ali se u nama ne utjeloviti, ne postati dijelom nas, te nas brzo prođu (kroz jedno uho uđe, kroz drugo izađe), na sličan se način u onih koji i slijede (barem naizgled) određene obrasce ponašanja (pravila) mogu izroditi pokvarene namisli – jer ono što se slijedi nije se usvojilo, nego tek izvana, „ko bajage“, prihvatilo.

A naše srce (a srcem biblijski čovjek misli!) sposobno je ono loše što u njega uđe prepoznati i odbaciti (Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti).

Zašto se onda, snagom srca – upravo srčano! – ne bismo vježbali i u onome što iz njega ima izaći? Da umjesto zlih namisli, naše srce upregnemo da misli pravo, dobro, plemenito?