U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Loviti ribe znači izvlačiti ih iz njihovog prirodnog staništa – vode – na kopno, što za njih znači – smrt.
Loviti ljude znači činiti suprotno: izvlačiti iz vode što im život oduzima (sjetimo se npr. priče o općem potopu ili pak prolaska naroda kroz Crveno more gdje je voda pošast, tj. predstavlja smrt za čovjeka) i prebacivati ih na kopno, kamo mogu u slobodi hoditi.
A posla – potencijalnog ulova – je mnogo.
I možda tek kad se otisnemo na pučinu spoznamo koliki su ljudi potrebni spasonosne mreže Isusove.
Stoga se mi, koji smo pošli za njim biti mu učenicima, imamo hrabro otisnuti svoje lađe.
Izvesti na pučinu.