U ono vrijeme: Apostoli se skupiše oko Isusa i izvijestiše ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu, na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih.

Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati mnogočemu.

izvor: https://bit.ly/32uL0EI

U prvoj polovici Markovog evanđelja, Isus djeluje u sili i snazi Božjoj: izgoni zloduhe, liječi, čini ljudima dobro.

Tako zatim djeluju i njegovi apostoli. 

Umori se čovjek tako djelujući.

Umore se i apostoli.

Isus zna da aktivizam (neprestano djelovanje) nije po volji Božjoj. Potrebno je djelovati, ali i otpočinuti od djelovanja. Otići u osamu. Povući se.

To ljudi međutim ponekad ne mogu razumjeti. Oni sa svojim potrebama svejedno dolaze, bez obzira na iscrpljenost onih kojima kucaju na vrata.

Što učiniti u takvoj situaciji?

Već pogađate, reći ću: potrebno je razlučiti.

A eto, da, tako smatram: potrebno je razlučiti, ne da se to po nekom unaprijed danom receptu a priori razriješiti.

Tako čini mi se djeluje i Isus: poziva svoje da se povuku, povlači se zajedno s njima. Ljudi dolaze, a njemu se sažali, pa ih stade poučavati. Prepoznao je u njihovom traženju potrebu koja je zvala za neodgodivom pomoću.

Još jedna lijepa stvarnost ima se ovdje uočiti: čini se da se Isus sâm izlaže – on ih poučavaše u mnogočemu – dok svojim apostolima omogućava da ostanu koji časak u osami. On koji ih predvodi, sluga je svima.