U onaj dan uvečer reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.

Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?«

Rembrandt, The Storm on the Sea of Galilee | izvor: https://bit.ly/3zJkd3w

Božju prisutnost u životu obično lakše osjetimo i pojmimo onda kada stvari dobro idu.

Kada je more kojim plovimo mirno.

A netom kad se oblaci nakostriješe i vrtlozi pokažu, kada valovi poprijete a more se zapjeni, prepadnemo se te Boga pojmimo dalekog, pače odsutnog.

A on je uvijek prisutan. Sveti Ignacije uči: Bog je prisutan u svim stvarima. To će reći onda i u svim vremenima – onim dobrim, dakako, ali i onim teškim.

Da je prisutan međutim ne mora značiti da to nama mora biti očito ili onako kako bismo voljeli. Ponekad on zna čak i zaspati i naizgled ne mari za nepriliku koja nas mori.

Tek kasnije, nakon što ga snažno prodrmamo i gotovo opomenemo Zar ne mariš što ginemo!? pokazuje se on djelatnim.

A u taj čas događa se istodobno više stvari: oluja se smiruje, ali s utihom izranja gorkasto pitanje Što ste bojažljivi? ili pak Kako nemate vjere?

I što tada?

Zapitati se: Tko li je ovaj?

Tj., pokušati pojmiti da je on cijelo vrijeme bio tu. I da nije spavao jer mu ne bi bilo stalo do nas.

A zašto onda jest spavao? Poradi čega?

Ne znam. Pitati nam se.

I dopustiti da koji puta njegova prisutnost, makar i u razdobljima vihora kada nam se čini da ga najviše trebamo budnog i djelatnog, biva uspavanom, iznenađujućom, začudnom.

Neproničnom.