U ono vrijeme: Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«

izvor: https://bit.ly/34yiFxL

Mogli bismo brzopleto na ovakvim mjestima ići opravdavati Isusa i reći kako nije imao razumijevanja od svoje obitelji – od svojih najbližih.

Ali ako pogledamo realno, ne događa li se takvo nešto često i u našim obiteljima: da se zabrinemo zbog nekog njezinog člana, njegovih postupaka ili izostanka istih? Ne učini li nam se koji puta da je netko od naših jednostavno izvan sebe, da se osoba promijenila do neprepoznatljivosti?

Ma o kome da se radilo, ne treba se zaletavati ili donositi unaprijed dane zaključke.

Potrebno je, a to dakako košta živaca, vremena, truda i napora – razlučiti: sagledati o čemu se točno radi, upoznati se sa situacijom, s motivacijom osobe (zašto čini to što čini), s (mogućim) posljedicama, i dr.

I onda iznijeti iskreno svoje mišljenje. A ako smatramo prikladnim, i djelovati, pa bilo to i u neslaganju.

A ako smo mi taj „problematični“ – hajde recimo rađe zanimljivi – član obitelji, poslušati nam je što nam drugi žele kazati. Trebamo ih ne samo strpljivo saslušati, nego (kao što su i oni za potrebe svojega razlučivanja jamačno učinili) uzeti si dovoljno vremena za promišljanje, uložiti potreban trud i napor, eda bismo potom, slično kao i oni, mogli donijeti odluku: odluku o tome kakvi imaju biti naši daljnji koraci. 

A onda biti na miru i u slučaju kada oni ne smjeraju onamo kamo bi naši htjeli da idu.

Košta puno, ovako to činiti.

Ali, kako drugačije?