U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše kod Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku kod Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko
koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet;
bijaše na svijetu
i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše,
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca–
pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:
»To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!«
Doista, od punine njegove
svi mi primismo,
i to milost na milost.
Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
Boga nitko nikada ne vidje:
Jedinorođenac — Bog —
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.
Gerard van Honthorst, Adoration of the Shepherds | izvor: https://bit.ly/3pHPdxu
Ovo smo evanđelje u zadnje vrijeme imali priliku čuti već dva puta: na sâm dan Božića, kao i na Staru godinu.
Što bismo onda još, kako bi rekao jedan poznati video isječak, još na ovu temu mogli reći? Koju poruku možemo poslati?
Najprije ovo: dok nam se na prvu može činiti kako su ponavljanja dosadna, kako ništa novo ne donose, kad pogledamo pravo, imamo priliku uvidjeti kakvu ona blagodat nose.
Omogućuju dublje poniranje u ono što se već čulo ili doživjelo.
Sveti Ignacije u svojim je Duhovnim vježbama naglašavao važnost repeticije – ponavljanja. Jedan uobičajen dan vježbi sadrži tako četiri molitvena vremena – četiri vježbe. Obično je jedna od njih – ona posljednja, četvrta – repeticija, tj. ponavljanje jedne od tri prve vježbe. A u trećem tjednu vježbi, kada pojedini dani imaju čak pet molitvenih vremenâ, repeticije su čak dvije: četvrta i peta vježba su ponavljanja. I to: četvrta vježba je ponavljanje jedne od prve tri. A peta vježba je – pazi sad ovo – ponavljanje ponavljanja.
Ono što nam se može činiti kao dosada, zapravo omogućuje dublje poniranje (vidite da i ja sad ovdje namjerno ponavljam ☺).
Stoga, kada čujem (pročitam) ovaj evanđeoski odlomak, što mi on, unatoč tome što sam ga dosada toliko puta čuo, novoga donosi?
A na tragu nove godine u koju smo tek zagazili, kakvo svjetlo ono pruža mojim daljnjim koracima? Primijetimo kako je dijete Isus na slici Gerarda van Honthorsta ono iz kojega isijava svjetlost. Ona obasjava lica onih što dijete promatraju.
Kakvim svjetlom želim da me u ovoj godini obasja Isus?
Primjećujem li kako me to dijete svojom svjetlošću može ozariti?
Vidim li u tom – pravom svjetlu – istinu onoga što sam proživio u protekloj godini?
