Pošto mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja — da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.

Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže — prema vremenu što ga razazna od mudraca. Tada se ispuni što je rečeno po proroku Jeremiji:

U Rami se glas čuje,

kuknjava i plač gorak:

Rahela oplakuje sinove svoje

i neće da se utješi

jer više ih nema.

Josip i Herod.

Dva muškarca.

Dva potpuno različita tipa.

Od prvoga ni riječi: ne samo da nema upravnog govora, nema ni indirektnog prenošenja. Ni riječi. Ali ima slušanja. I poslušnosti, bez prigovora ili raspre.

Od potonjeg riječi, i to teške: naredba – da se ubije. I to djecu. Ima dakle riječi, ali nema slušanja. Ni poslušnosti, osim one podaničke prema njemu, a ta vodi smrti. Silna rasrđenost. Nasilje.

Prvi čuva život. Štiti ga. I hrani.

Drugi ga uzima. Više njih! I uništava.

Prvoga se tek neki usudi nazvati junačinom.

A za drugoga dan danas nije potpunoma splasnulo uvjerenje da je uzor moći.

A zapravo je prvi slika čovjeka snažnog i hrabrog.

Dok drugi predstavlja model nesigurne kukavice.

 

Hrvatsko katoličko sveučilište