U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.
Danas, na Božić, razmatram ovaj redak.
Riječ Očeva, Sin Božji, postao je čovjekom.
Bog je prešao nesagledivu razdaljinu kako bi nam se učinio bliskim.
U malom, krhkom djetetu, postao nam je bratom i suputnikom.
Ali zato ništa manje Gospodinom i Spasiteljem.
Ovoga Božića odvajam koji trenutak za momenat šutnje.
I pitam se: kakav Bog mi se pokazuje u licu malog Isusa?
Kakav je Bog kojemu je takva ludorija – postati djetetom – uopće pala na pamet?
I u toj šutnji, naposljetku, kažem mu tek ovo:
Hvala.