Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel — što znači: S nama Bog!

Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.

izvor: https://bit.ly/3mxaFDr

Josip je sanjar: ima svoje planove, snove, snatrenja, ali je iste sposoban staviti u pitanje, promijeniti ih stubokom ako treba.

I treba: to mu i anđeo poručuje!

A Josip sluša: on, premda u evanđeljima ne izusti ni riječ, nije čovjek skrštenih ruku. Baš naprotiv, spoj njegovog sanjarenja i pozornosti koja mu čak putem snova pomaže da razluči Božju volju stavlja ga u pokret – akciju!

Kako bi rekla poljska nobelovka Wisława Szymborska u svojoj pjesmi Uzajamnost, postoje snovi koji nas naglo bude iz sna. Josipov san takve je vrsti!

A kako je sa mnom?

Jesam li i dalje kadar sanjati?

Ili su me obveze potopile, tako te više nisam sposoban maštati o nečemu boljem, višem, većem, nego se zadovoljavam da – šutke – izvršavam ono što tako i tako treba učiti?

Imajmo na umu: Josip, iako šutljiv i poslušan, nije „šutljivko“ i „potrčko“, već muškarac sposoban primijetiti, razlučiti i djelovati! To što ću morati mijenjati svoje snove, znati ih prilagoditi ili staviti u kontekst nipošto ne znači da ću ih se već u prvome koraku odreći, i tako se staviti na put polagane nesposobnosti sanjanja.

Ako je tako, a onda vrijedi i ovo: moji snovi nisu samo za mene! Oni nisu nikakvo sebe-ostvarenje u moru drugih individua-otokâ koje traže isto, misleći da je baš njihov san „onaj pravi“ i poseban, a zapravo je već potpunoma izlizana fotokopija, kalupom otisnuta konfekcijska škart nazovi-roba.

Jer, Josipa njegovi snovi (i san koji ga naglo budi iz sna) vode zajedništvu: obiteljskom, jer će se zauzeti za onu koja mu ima biti ženom – Mariju – i onoga koji mu je sin – Isusa. Vode ga i u zajedništvo sa društvom u kojem živi. Ne izoliraju ga, dapače, otvaraju ga široj zajednici.

Kako je s mojim snovima? Streme li oni tek nekom samo-uzvisivanju ili se u njima, makar u tragovima, može pronaći otvaranje zajedništvu – zajedničkom hodu u uzajamnoj ljubavi?

Božićno bdijenje stavlja nas u takovo okružje – sanjanja, sanjarija, ali i snova koji nas bude oda sna, eda bismo se, vrativši se u svakodnevicu, mogli – čuvši anđelov glas i razaznavši barem donekle volju Božju – hoditi zajedno s drugima.

U ljubavi.