U ono vrijeme: Zaharija, otac Ivanov, napuni se Duha Svetoga i stade prorokovati:

»Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj! Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim i sjetiti se svetog Saveza svojega, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijateljâ, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje. A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu po otpuštenju grijeha njihovih, darom premilosrdnog srca Boga našega po kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.«

izvor: https://bit.ly/3z26Ifa

Marija je progovorila odmah pošto joj je anđeo došao. Gabrijel ju je pozdravio: Zdravo, milosti puna! Zapravo: Zdravo, ti koja se napunjaš milošću! I Marija, čini se, brzo se – odmah – napunja milošću, tako te je sposobna istoga časa progovoriti svojim pristankom (Neka mi bude po tvojoj riječi), a nešto kasnije i hvalospjevom (Veliča duša moja Gospodina).

I Elizabeta se „brzo puni“ (Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav): odmah, takoreći „s vrata“ ju Marija pozdravlja, te je ona u stanju izreći svoje blagoslivljanje!

Zaharijin punjač čini se, radi malo polakše: njemu je potrebno jedno dulje vrijeme šutnje kako bi bio kadar, i on, naposljetku izreći svoj blagoslov.

I čini se da je vrijedilo čekati, jer Zaharija sada u istom dahu izriče prekrasne pohvale Bogu i daje očinski blagoslov svome novorođenom sinu!

Zaharijina šutnja dakle nije bila po kazni, već na blagoslov.

Stoga, kada me ubuduće Bog postavi u kušnju šutnje, mogu se sjetiti Zaharije i zapitati se: kakav li blagoslov za mene Bog tom šutnjom sprema?