Kad Ivanovi glasnici odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena? Eno, oni u sjajnoj odjeći i raskošju po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izašli vidjeti? Proroka? Uistinu, kažem vam, i više nego proroka! On je onaj o kome je pisano:

Evo, šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.

Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.«

Sav narod koji ga je slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom. Naprotiv, farizeji i zakonoznanci ometoše što je Bog s njima naumio jer ne htjedoše da ih Ivan krsti.

izvor: https://bit.ly/3DS2yHu

Sav narod koji ga je slušao, pa i carinici, uvidješe pravednost Božju: pokrstiše se Ivanovim krstom.

Bog uvijek ide prema nama opraštajući nam.

On zna opraštati naše grijehe.

I to nije „k’o bajage“, nego zaprav’: nema toga grešnika koji ne bi od Boga primio oproštenje, jer kaže: „pa [čak] i carinici uvidješe pravednost Božju“.

Bog je doista milosrdan.

Naprotiv, farizeji i zakonoznanci ometoše što je Bog s njima naumio jer ne htjedoše da ih Ivan krsti.

Božja volja je da se čovjek spasi.

Ma on to želi i više nego mi!

Mi smo takoreći predodređeni za spasenje – za puninu života – to je Božji naum!

Nije da bi farizeji i zakonoznanci morali ne-znam-kako-velikim pokorama zaslužiti Božje milosrđe i ljubav, jer – ona im je već dana: Bog svoju ljubav izlijeva obilno na svakoga čovjeka!

A što onda? Toj se ljubavi oni suprotstavljaju: „ometoše što je Bog s njima naumio“. Neće ju primiti.

I može im biti.