U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama naroda: »A što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: »Sinko, hajde danas na posao u vinograd!« On odgovori: »Neću!« No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugome pa mu reče isto tako. A on odgovori: »Evo me, gospodaru!« i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu? Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti, i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomislite da mu povjerujete.«

izvor: https://bit.ly/3oNB4yi

Isus glavarima svećeničkim i starješinama naroda kaže: „Carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!“

Zanimljivo: Isus kudi svećenike i starješine (ugledne), a pohvaljuje carinike i bludnike (javne grešnike).

Razlog tomu nije nikakva relativizacija morala: ne da bi Isus rekao „samo dajte, griješite koliko vas volja“, već on u potonjima (carinicima i bludnicima) prepoznaje mogućnost zaokreta (promjene, obraćenja ako vam je tako draže), dok isto među prvima (svećenicima i starješinama narodnim) ne prepoznaje.

Bog takoreći nema problema s grešnicima, jer grijehe oprašta.

Nego, on „ne zna kako bi“ s onima koji misle da su pravedni sami od sebe i da ne trebaju ikakve korekcije.

Imam li koji grijeh za ispovjediti? Vjerujem li da će mi Bog oprostiti (ma da mi je već oprostio)?

Da? Odlično!

Mislim da se nemam ni u čemu ni oko čega predomišljati, nego sam u svakoj stvari pravedan i savršen?

Vratiti mi se na početak ovog evanđelja i čitati ponovno… 

… sve dok ne stanem kako treba na „Da? Odlično!“