U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu kako valja svagda moliti i nikada ne sustati:

»U nekom gradu bio sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario. U tom gradu bijaše i neka udovica. Dolazila k njemu i molila: ‘Obrani me od mog tužitelja!’ No on ne htjede zadugo. Napokon reče u sebi: ‘Iako se Boga ne bojim nit za ljude marim, ipak, jer mi udovica ova dodijava, obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me!’«

Nato reče Gospodin: »Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu. Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«

izvor: https://bit.ly/3De8wmu

Mislimo li da će Bog uslišiti naše molitve samo ako mu se jako, jako, jako molimo? Samo ako snažno, snažno, snažno vjerujemo? Pa kad naše molitve, po – ponovno našim – kriterijima, ne bivaju uslišane, tomu biva tako jer nismo dovoljno snažno vjerovali i dovoljno jako molili? Pa treba moliti još više i još snažnije pri tome vjerovati, boriti se protiv rastresenosti i samo ustrajati?

Bog nije neumoljiv. Bog je Otac koji nas voli i poznaje i zna što nam je potrebno.

Bog nas pretječe – ljubavlju, opraštanjem, dobrotom.

Što onda s ovim odlomkom?

Čujte što govori nepravedni sudac! Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?

Ako je nepravedni sudac naposljetku učinio po pravdi, koliko li više čini naš Otac nebeski?

Mogu li stoga gajiti u sebi, ne toliko „pumpanje“ vjerničkih mišića (snažna vjera i jaka molitva), koliko strpljenje: strpljivo iščekujem ostvarenje Božjeg nauma.

A ostvarenje njegovog nauma izgradnja je njegovog kraljevstva, o kojem smo imali prilike čuti u evanđelju prije dva dana.

Mogu li, na tragu tog čitanja, onda ne samo biti strpljiv, nego i aktivno se dati – u suradnji s Bogom i braćom ljudima – u izgrađivanje njegovog kraljevstva, u ostvarenje Božjega nauma?